Dok neki svoje mjesto pod suncem dobiju za vrijeme života, o veličini onih drugih govori se tek kada više nisu među nama. Ovim drugima pripada i Muhamed Abdagić, pjesnik i pisac rođen u Sjenici 1916. godine. Uz Ćamila Sijarića i Rifata Burdžovića pohađao je Veliku medresu kralja Aleksandra I u Skoplju. Abdagić, Sijarić i Tršo su zajedno i iz istih razloga izbačeni iz medrese, zbog naprednih razmišljanja i socijalističkih ideja. Za razliku od Sijarića, Muhamed Abdagić nije doživio afirmaciju za vrijeme života, ostao je nepoznat i društvenim sistemom marginalizovan. Ono što je Abdagića kompromitovalo jeste fusnota u jednom tekstu o akcijama pripadnika Komunističke partije u Sandžaku, gdje se navodi da je on saradnik okupatora. Kasnije je ta fusnota demantovana, ali je poniženje ostalo. Sve što je pisao bilo je obilježeno njegovim specifičnim životnim putem. Osim romana Feniks i drame Ramiza, po kojima je poznat, Abdagić piše i vrhunsku poeziju. Svoju prvu knjigu pjesama Feniks objavio je pod pseudonimom M. Haljinović, dok drugu knjigu pjesama Lutajući brod objavljuje pod svojim imenom. U svaki stih autor unosi dio sebe, ono što su mu jednom oduzeli i što mu nikada nisu vratili. Ismet Rebronja u naslovu jedne od njegovih knjiga Iza Moreno vidi upravo to, zamjenu za sve ono što Abdagić nije imao, nije mogao ili nije htio. Govoreći dalje o ovom imenu, koje Abdagić pominje u dvije uzastopne pjesme, Rebronja ističe da mi ne znamo da li je to ime neke žene, ali pjesnik piše da jeste, stvarno ili metaforično.
Iza Moreno više nije na zidu
Njena slika je pala na pod
dušmanski izgažena
To nije mogao da bude vjetar
Skupih komadiće s poda
I bacih u peć
da me više ne podsjećaju na umjetnika u mladosti.
(Iza Moreno I)
Dušmanski izgažena slika, koja pjesnika podsjeća na mladost, ujedno je i aluzija na jedno od najvećih djela XX vijeka, roman pod naslovom Portret umjetnika u mladosti, irskog književnika Džemsa Džojsa.
O neobičnosti pjesničke pojave Muhameda Abdagića svjedoči i činjenica da je on jedan od onih koji se odrekao zemlje i okrenuo se nebu, tražeći u njemu smisao. Ipak, kako Stevan Tontić ističe, ovaj veliki pjesnik okrenuo se nebu tek kada se razočarao u zemlju. Stiče se utisak da je prije svega razočaran u ljude, u one koji nisu uz njega, a trebalo bi da budu. Zna šta je neprijatelj, zna i ko je kriv za izgaženu sliku, ali o tome govori na svoj način, ne imenujući ni ljude ni njihove postupke. Tako će neprijatelja slikati kroz motiv prijatelja, onog jakog:
Jaki prijatelju
Još nisam zaboravio dan
Kad si me video na ulici i pohitao u susret
i zagrlio
radosno
Snažno privlačeći me na grudi
dok si u ruci skriven
držao nož
na mojim leđima.
(Jaki prijatelj)
Abdagić je onaj odbačeni pjesnik koji je veći dio života proveo između četiri zida, onaj koji je prigrlio pjesmu, kada nije imao, ili možda čak i nije htio ništa drugo. Tada se rađa njegova najbolja pjesma, pjesma o pjesniku, o njegovim slabostima, ali i o hrabrosti, želji koja ga drži u životu i daje mu snage da pjeva i onda kada to znači umrijeti.
Pjesnici vode porijeklo
od tetrijeba
jer tetrijeb kad pjeva
zaturi glavu unazad
zažmuri sav se preda pjesmi
i ništa ne zna za drugo
niti oka otvara
niti hoće da zna
I tada ga je najlakše
Ubiti
(Tetrijeb)
Svjestan je da spada u one koje je najlakše ubiti, ali ipak nastavlja da pjeva, jer pjevati znači živjeti, a predati se pjesmi ne umije ako, poput tetrijeba, ne zaturi glavu unazad, tek tada je svoj i tek tada je ono što jeste, pa makar i na trenutak. Pjesnika poredi sa tetrijebom da bi pokazao ranjivost onoga koji stvara. Biti umjetnik ne znači biti slavan i moćan, ne znači uspjeh, samo progonstvo. Ali mora biti umjetnik, jer je tako rođen.
Uprkos svom životnom putu i svim preprekama na koje je naišao, za Muhameda Abdagića kažemo da je jedan od onih koji su bili slobodni, jer su se oslobodili stega. Sloboda je motiv koji se provlači kroz mnogo njegovih pjesama. Preispituje slobodu, pita se da li čovjek uopšte može biti slobodan; dovodi u pitanje postojanje slobode. Ponovo se obraća jakom prijatelju, razvija se njegov lik.
Jaki prijatelju, surovi su dani sad došli
ukratko: sve što zaželim sad nemam
i sve što ne bih htio imam
pa kako da se izbavim iz zatvora
i je li se iko ikad izbavio iz njega.
(Zatvor)
Prokletstvo zvano sve što zaželim sad nemam i sve što ne bih htio imam pratiće ovog pjesnika do kraja života. Osuđen bez krivice on će vrijeme provoditi između četiri zida, stvarajući, živeći ono što piše. Da li je sloboda ono za čim Abdagić najviše čezne, mi ne znamo, ali znamo da o njoj nastavlja da pjeva. U jednoj pjesmi on govori o robu koji se nije snašao u trenutku kada mu je poklonjena sloboda, jer onaj koji je na okove navikao, ne umije da živi bez njih; bilo da se radi o okovima u glavi ili o onim na rukama i nogama.
Kupio sam na trgu
roba
i poklonio mu slobodu
Ali on nije umio da se kreće
bez lanaca
i potražio je drugog gospodara
koji mu je ponovo nabio nagve na noge
i to ga je umirilo
(Rob)
Muhamed Abdagić umro je 1991. godine u Novom Pazaru. Pjesnik rođen za vrijeme jednog rata, umro je za vrijeme drugog. Jedna njegova pjesma nosi naslov Ostvarena želja, ali se u autorovom rukopisu nije tako zvala, već je naslov stavio priređivač, jer je pjesnik umro u parku, u proljeće.
Želio sam da umrem u zelenim haljinama
i da vidim golubove
kako strelovotim letom izleću
iz svojih gnijezda
prije toga
I da vidim svjetlo jednog sunca
koje nikad neće zaći
prije toga
I da vidim obrise jednog proljeća
koje nikad neće proći
prije toga
(…)
(Ostvarena želja)
Za Sebilj.net piše: Ajla Gusinac
