Zašto su ljudi skloni agresivnim oblicima ponašanja?

Priredila: Fatma Gološ

430
(FOTO): pixabay.com
(FOTO): pixabay.com

Ekstremni vidovi ispoljavanja agresije u vidu krivičnih djela nasilja su univerzalni fenomeni, prepoznati u svim društvima i kulturama. Iako se radi o relativno nefrekventnim događajima, trend nasilničkog ponašanja raste i predstavlja problem od šireg društvenog značaja.

Kako bi se radilo na rješavanju ovakvih problema, istraživači su sproveli niz istraživanja u kojima su ispitivali šta je to što dovodi do agresije, koja je motivacija za agresivnim ponšanjem, i koliko na manifestaciju agresije utiče nasljeđe, a koliko sredina.

Sa obzirom na motivaciju za agresivnim ponašanjem, možemo razlikovati dva osnovna oblika agresije: reaktivnu i proaktivnu.

Reaktivna agresivnost („žestoke“, impulsivne, ljutnjom motivisane agresivnosti ) je kako samo ime kaže reakcija ili odgovor na opaženu prijetnju, provokaciju ili povredu i njen cilj je da se odbranimo od opasnosti.

Na primjer, kada nas neko udari, mi želimo da uzvratimo udarcem.

Dakle, ova vrsta agresije se uvijek dešava u nekoj situaciji provokacije. Istraživanja pokazuju da se ispitanici koji su skloni reaktivnom agresivnom ponašanju opažaju kao više agresivni i socijalno izolovani ,impulsivni, manje su popularni, posjeduju oskudne sposobnosti rješavanja problema,  u konfliktu su sa autoritetima, a u provokativnim situacijama, usljed nemogućnosti samokontrole skloni su impulsivnom reagovanju, bez razmišljanja o posljedicama.

Proaktivna agresivnost („hladne“, unaprijed osmišljenje i proračunate agresivnosti) služi kao instrument  zarad ostvarivanja nekog drugog cilja koji ne mora nužno biti agresivan, na primjer: sticanje bogatstva, istjerivanje pravde, ili da se ostvari neki određeni status u društvu.

Npr:  kada neko radi razne smicalice kako bi se bolje pozicionirao na poslu.

Ova vrsta agresije nije vezana za neki spoljašnji okidač, što znači da se  javlja kako u situaciji u kojoj postoji provokacija, tako i situaciji kada provokacije uopšte nema,  samim tim  je opasnija jer ju je teže predvidjeti. Proaktivna agresija predstavlja ono što bismo nazvali zlom.

Agresija se uvijek dešava u nekom socijalnom kontekstu u nekoj socijalnoj situaciji,  tako da su, za određenje agresije  bitne dvije grupe činilaca: individualni i situacioni.

Individualni činioci se odnose na sve ono što osoba unosi u agresivnu epizodu.

Postoje različiti situacioni okidači koji utiču na javljanje agresiivnog ponašanja, ali šta će biti okidač za nekoga, zavisi od njegovih individualnih karakteristika.

Ono što je u istraživanjima u vezi sa agresijom obično primamljivo i značajno za ispitivanje je koji su to individualni činioci, preciznije, osobine ličnosti,koje doprinose ispoljavanju agresije, da li su ti isti individualni činioci prediktori agresivnog ponašanja, kako u situaciji kada ima provokacije, tako i situaciji kada je nema?

Šta istraživanja pokazuju?

 U visokoprovokativnom uslovu su ljudi najagresivniji, i to je standardni nalaz. Šta se dešava sa individualnim činiocima, odnosno osobinama ličnosti? Kao najbolji prediktor agresivnog ponašanja se pokazalo da je to osobina nepoštenje. Ova osobina inače okuplja karakteristike kao što su:  varanje, laganje, manipulativnost, pohlepa, zapravo obuhvata moralni aspekt ličnosti. I pokazano je da je moralni aspekt ličnosti odgovoran za agresivno ponašanje nezavisno od provokacije. Bilo provokacije ili ne, osobe kod kojih je nepoštenje izraženo, biće sklone agresivnom ponašanju.

 Zanimljivo je to da u visokoprovokativnim uslovima svi ispitanici doživljavaju veći bijes, ali on nije odgovoran za agresivno ponašanje, nego želja za osvetom. Osveta takođe, uključuje ideje o zasluzi i pravdi i ona je na neki način povezana sa moralnim domenom ličnosti.

Tako da, moralni aspekt ličnosti je u stvari centralni u određenju agresivnog ponašanja i to proaktivne agresije, odnosno agresije koja nije vezana za neki situacioni okidač.

Još jedan zanimljiv rezultat na koji istraživanja ukazuju je taj da u visokoprovokativnim situacijama osobe koje pokazuju nisku savjesnost su sklone ispoljavanju ekstremne agresije. Drugim riečima, osobe koje karakteriše nemarljivost, neorganizovanost, neistrajnost, nerazmišljanje o posljedicama, impulsivnost, što obuhvata karakteristike niske savjesnosti, u susretu sa visokom provokacijom su sklone da upućuju najjače kazne. Na neki način, kao da je savjesnost, u susretu sa provokacijom, predispozicija za neku vrstu brutalnosti.

Savjesnost je takođe, osobina koja pripada moralnom aspektu ličnosti. Postavlja se pitanje, zašto ljudi žele da se osvete?

“Osveta je slatka, a ne goji”.

Postoji jedno objašnjenje sa fiziološkog aspekta, a to je da u momentu kada se odlučujemo za čin osvete ili kada zamišljamo osvetu, pale se zone u mozgu, one iste kao kada dobijamo neku nagradu. Dakle, osveta, na neki način, nama pruža zadovoljstvo. Međutim, efekat aktivacije ove zone je kratkotrajan.

O doprinosu nasljeđa i sredine na ispoljavanje agresivnosti (ali i bilo koje druge osobine ličnosti) najbolje informacije pružaju blizanačke studije.

Ispitivanjem sličnosti i razlika između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca stičemo uvid u to koji je udeo nasljednog, a koji sredinskog u objašnjavanju različitih fenomena, kao što su inteligencija, osobine ličnosti i druge karakteristike adaptacije. I osnovni rezultat ovih istraživanja je da je uticaj sredine izražen. Dakle, udeo sredinskih činilaca je dominantan u objašnjenju agresivnog ponašanja.

Međutim, zanimljivije je to kako se udeo genske osnove mijenja s porastom provokacije, tj. smanjuje. U situaciji kada provokacije uopšte nema ili kada je provokacija  niska, udeo genskih činilaca će biti veći nego u situaciji kada je provokacija umjerena ili visoka.

 Dakle, neprovocirana, ničim izazvana agresija više ima gensku osnovu nego što je ima agresija koja je reakcija na neku provokaciju. Odnosno, ona proaktivna agresija koju nazivamo zlom,  je više nasljedna, nego što je to reaktivna agresija.

Međutim,  dominantni činioci koji objašnjavaju agresivno ponašanje su sredinski. Možemo slobodno reći da je to dobra vijest, jer na taj način znamo da možemo da djelujemo, tj. možemo da  naučimo kako da korigujemo agresivne porive, kao pojedinci ali i preko  institucija. Takođe, možemo da naučimo kako da bolje komuniciramo, kako da bolje rješavamo konflikte.  I da uvijek imamo na umu da“Osveta jeste slatka, ali je  praštanje slađe”.

 

Za sebilj.net priredila: Fatma Gološ

Korišćeni izvori:

1.https://nardus.mpn.gov.rs/bitstream/handle/123456789/8140/Disertacija9355.pdf?sequence=6&isAllowed=y

2.https://www.youtube.com/watch?v=kpKMi7Dgf68