Snovi u penziji

Piše: Dalila Pramenković

385
FOTO: pexels.com
FOTO: pexels.com

Posljednje predavanje na fakultetu i posljednji dan rada. Nanizale se godine koje su dozvale penziju. Studenti su se, kao i obično kada profesor ne predaje, okrenuli jedni drugima i svakodnevnim temama za razgovor. A nekoliko studenata, manjina, pričalo je sa profesorom. Ja sam posmatrala život na djelu. I nisam slušala o čemu je profesor pričao, posmatrala sam jedan izuzetno sjetan pogled koji pokušava da izgleda zainteresovano za ono svakodnevno, ali mu to nije išlo od ruke.
Pri kraju predavanja, profesor je rekao da će nam izrecitovati nešto. Svoju omiljenu pjesmu. Recitovao je od početka do kraja, studenti su aplaudirali i to je bilo sve.  Još pamtim jedan dio pjesme koji je govorio sljedeće:

Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno

.

.

.

Još malo šetnje uz more i gotovo [1]

Zaiskrila je suza iz borama okruženog oka i zadržala se tu, u oku. Znala sam odakle suza, znala sam i da neće pasti na pod, da je zemlja upije, već će ostati tu, pokraj pogleda, da se pokraj njega, sastajući se sa vazduhom, sasuši.  Sa predavanja sam zaključila i to – da su mnogi njegovi snovi ostali neostvareni, i što je još teže: nikada nije bilo pravog pokušaja da se ostvare. Odatle suza.

FOTO: pexels.com
FOTO: pexels.com

Tada sam razmišljala kako je teško kada se čovjek pun snova približava jeseni svog života i koliko je starost teška ako sa sobom nosi neostvarene snove koji gasnu u zenicama jednog bića pri susretu sa životnim realnostima koje govore: sada je prekasno. To je, možda, bio prvi trenutak rađanja empatije koja, na jedan čudan način, razumije simboliku starenja, mada je onaj koji je osjeća i dalje mlad. To je, također, onaj trenutak u kome se javlja nepokolebljiva pokretačka energija unutar čovjekovog bića koja je spremna potruditi se oko svojih snova, jer očito je – u starosti nema tolikog žaljenja za snovima koje je insan pokušao ostvariti, pa nije uspio, koliko za onima za koje se insan nikada nije dovoljno potrudio da ih ostvari.

Na drugoj polovini puta, kad se sve više nazire kraj, a početak biva obavijen maglom zaborava, ta magla ispuni i poglede nekih starijih osoba, i primjetno je kako se sve češće zagledaju u jednu tačku. To čine oni koji gledajući u nju – iz sjećanja prebiraju šta su sve mogli učiniti, a nisu učinili zbog straha od izlaženja iz zone komfora, zbog lenjosti, zbog straha od neuspjeha…Na posijelima oni sjednu u uglu sobe, upitaju za zdravlje, upitaju za djecu i za poslove i – ušute. A ima i onih starih osoba čija je starost potpuno mirna i spokojna; čija je mladost na prave stvari utrošena; čija su sjećanja propraćena osmjehom na licu.
Mnogi stari ljudi, dok pričaju o uspomenama, kažu „kao da je juče bilo“, i baš im se tako i čini, jer vrijeme je brzi voz, i u jednom trenutku ukaže se samo dim koji je ostao iza lokomotiva koje su otputovale.
Iskra radosti u očima starih javi se u trenucima u kojima  starije osobe izlažu sjećanja o trenucima u kojima su ispunjavali svoje ciljeve, dostizali nešto što je bilo teže dostići, bili korisni zajednici u kojoj žive. Ne treba zaboraviti učiniti svojim starima i sadašnje trenutke vrijednima pamćenja sa osmijehom. A starim osobama je, više nego djeci, potrebno razumijevanje i topla riječ.

Susrećući se sa oblikom života koji dolazi na njegovim krajevima, insana pogodi saznanje kako je teško kada snovi ostanu zatočeni u tijelu koje je suviše staro da bi ih ostvarilo – a suviše živo da bi ih se odreklo.
A vijest putuje i odjekuje više od hiljadu godina sa ehom koji govori „…mladost prije starosti, život prije smrti“.[2] Čuće samo oni koji osluškuju.

Za sebilj.net piše: Dalila Pramenković

Reference:
[1] „Ne daj se, Ines“, Arsen Dedić
[2]  Poslanik Muhammed, alejhisselam, je kazao: “Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.” (Tirmizi)