Kao najreprezentativniji žanr bošnjačke usmene književnosti, sevdalinka, predstavlja pravo kulturno-historijsko blago. Riječ je o najljepšoj i najpoznatijoj lirskoj pjesmi bosanskih muslimana. Sevdalinka je simbol jedne kulture. Ovo je pjesma koja sa sobom nosi veliki uticaj Istoka čije se poticanje veže za urbano muslimansko-bosansko društvo.
Nakon dolaska Turaka na Balkan, širenjem islama, etike i morala, nastaje ova pjesma. U jednoj takvoj sredini i atmosferi, gdje se riječ starijeg uvažavala i poštovala, izražavanje čulnog i fizičkog između muškarca i žene nije bilo moguće. Riječ sevdalinka potiče od arapske riječi “sawda“ što u prijevodu znači crna žuč, a u turskom jeziku se ovaj pojam veže za melanholično raspoloženje, dok se u bosanskom jeziku ovaj pojam odnosi na ljubavnu čežnju, ljubavni žar i jad.
Smatra se da je prva sevdalinka zabilježena daleke 1720. godine. Najstarija vijest o njoj potiče iz XVI stoljeća i vezana je za nesrećnu ljubav između Splićanke Marije i Bošnjaka Adila, kako u predgovoru svoje Antologije bošnjačke usmene lirike (Sarajevo, 1997, 5-8), ističe Munib M. O istoriji sevdalinke, također, imamo svjedočanstvo u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije koji tvrdi da se njeno poticanje veže za 1194. godinu.
Mnogobrojne mahale, varoši, sokaci, kasabe i gradovi su uživali u ovoj pjesmi. U njima su često opevane stidljive djevojke i ponosni mladići
Prošetala Hana Pehlivana, Poljem se vija Hajdar delija, Ćemalušo, mali Carigradu, Kolika je šeher Banjaluka, Na Ophođi prema Bakijama, Lijepi li su mostarski dućani, Akšam-mrače, moj po Bogu brate se zasigurno mogu smatrati jednim od najljepših sevdalinki. Mnoge od njih su opisivale nesrećnu ljubav i čežnju između dvoje mladih, druge su opisivale žensku ljepotu, neke su u sebi imale elemente mitološkog, a ostale su dale prelijepe slike gradova u prošlosti, kao i specifična lokalna obilježja.
Poljem se vija Hajdar delija
Po polju ravnom, na konju vranom
Gleda ga Ajka sa gradski vrata
,,Hajdar delijo, i preje tvoje
tvoje me preje po gradu penje.”
,,Ajko djevojko, i kose tvoje
Tvoje me kose po polju nose.”
(Poljem se vija Hajdardelija, sevdalinka)
Hamza Humo, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić , Aleksa Šantić i mnogi drugi, su po uzoru na sevdalinku pisali svoje pjesme, koje su u narodu poprimile prava obilježja sevdalinke, pa se često ove pjesme miješaju sa izvornom sevdalinkom. Šantićeva popularna Emina (pjesma o čuvenoj mostarskoj ljepotici) postaje inspiracija mnogima i predstavlja pravi biser južnoslovenske književnosti.
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
Već u srebrn ibrik zahvatila vode, Pa niz bašču đule
zaljevati ode
(Emina, Aleksa Šantić)
,,Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u međusobnom ophođenju kakav se rijetko susreće na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj.”
(HAMZA HUMO, 1937).
Na Obhođi, prema Bakijama,
moba žanje age Fazlagića,
Tristo srpa, dvjesto vezilica
I stotinu djece vodonoša.
I pred njima Ajka Fazlagića.
Sama žanje, sama snoplje veže,
sama kosi, sama vodu nosi,
sama pjeva, sama otpijeva:
Mošćanice, vodo plemenita,
usput ti je, selam ćeš mi dragom:
Nek ne kosi trave oko Save –
pokosiće moje kose plave;
nek ne pije bunar-vode hladne –
popiće mi moje oči vrane!
(Na Obhođi prema Bakijama, popularna sarajevska sevdalinka)
Ova najpoznatija bošnjačka lirska pjesma je i danas čest predmet istraživanja. Bosanski pisac, Alija Isaković kaže da je ona “pjesma srca” i kao takva predstavlja pravu krunu bošnjačke usmene književnosti.
Za sebilj.net priredila: Ajla Bugarić
