Sevdalinka – reprezent bošnjačke kulture

Priredila: Ajla Bugarić

1248
Kutak alaturke, tradicionalne bošnjačke kuće
Kutak alaturke, tradicionalne bošnjačke kuće

Kao najreprezentativniji žanr bošnjačke usmene književnosti, sevdalinka, predstavlja pravo kulturno-historijsko blago. Riječ je o najljepšoj i najpoznatijoj lirskoj pjesmi bosanskih muslimana. Sevdalinka je simbol jedne kulture. Ovo je pjesma koja sa sobom nosi veliki uticaj Istoka čije se poticanje veže za urbano muslimansko-bosansko društvo.

Nakon dolaska Turaka na Balkan, širenjem islama, etike i morala, nastaje ova pjesma. U jednoj takvoj sredini i atmosferi, gdje se riječ starijeg uvažavala i poštovala, izražavanje čulnog i fizičkog između muškarca i žene nije bilo moguće. Riječ sevdalinka potiče od arapske riječi “sawda“ što u prijevodu znači crna žuč, a u turskom jeziku se ovaj pojam veže za melanholično raspoloženje, dok se u bosanskom jeziku ovaj pojam odnosi na ljubavnu čežnju, ljubavni žar i jad.

Smatra se da je prva sevdalinka zabilježena daleke 1720. godine. Najstarija vijest o njoj potiče iz XVI stoljeća i vezana je za nesrećnu ljubav između Splićanke Marije i Bošnjaka Adila, kako u predgovoru svoje Antologije bošnjačke usmene lirike (Sarajevo, 1997, 5-8), ističe Munib M. O istoriji sevdalinke, također, imamo svjedočanstvo u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije koji tvrdi da se njeno poticanje veže za 1194. godinu.

Mnogobrojne mahale, varoši, sokaci, kasabe i gradovi su uživali u ovoj pjesmi. U njima su često opevane stidljive djevojke i ponosni mladići

Prošetala Hana Pehlivana, Poljem se vija Hajdar delija, Ćemalušo, mali Carigradu, Kolika je šeher Banjaluka, Na Ophođi prema Bakijama, Lijepi li su mostarski dućani, Akšam-mrače, moj po Bogu brate se zasigurno mogu smatrati jednim od najljepših sevdalinki. Mnoge od njih su opisivale nesrećnu ljubav i čežnju između dvoje mladih, druge su opisivale žensku ljepotu, neke su u sebi imale elemente mitološkog, a ostale su dale prelijepe slike gradova u prošlosti, kao i specifična lokalna obilježja.

Poljem se vija Hajdar delija

Po polju ravnom, na konju vranom

Gleda ga Ajka sa gradski vrata

,,Hajdar delijo, i preje tvoje

tvoje me preje po gradu penje.”

,,Ajko djevojko, i kose tvoje

Tvoje me kose po polju nose.”

 

(Poljem se vija Hajdardelija, sevdalinka)

Hamza Humo, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić , Aleksa Šantić i mnogi drugi, su po uzoru na sevdalinku pisali svoje pjesme, koje su u narodu poprimile prava obilježja sevdalinke, pa se često ove pjesme miješaju sa izvornom sevdalinkom. Šantićeva popularna Emina (pjesma o čuvenoj mostarskoj ljepotici) postaje inspiracija mnogima i predstavlja pravi biser južnoslovenske književnosti.

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašče staroga imama.

Kad tamo u bašči, u hladu jasmina

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

 

Ja kakva je pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana.

Pa još kada šeće i plećima kreće,

Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!

 

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

Već u srebrn ibrik zahvatila vode, Pa niz bašču đule

zaljevati ode

 

(Emina, Aleksa Šantić)

,,Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u međusobnom ophođenju kakav se  rijetko susreće na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj.”

(HAMZA HUMO, 1937).

Na Obhođi, prema Bakijama,

moba žanje age Fazlagića,

Tristo srpa, dvjesto vezilica

I stotinu djece vodonoša.

I pred njima Ajka Fazlagića.

Sama žanje, sama snoplje veže,

sama kosi, sama vodu nosi,

sama pjeva, sama otpijeva:

Mošćanice, vodo plemenita,

usput ti je, selam ćeš mi dragom:

Nek ne kosi trave oko Save –

pokosiće moje kose plave;

nek ne pije bunar-vode hladne –

popiće mi moje oči vrane!

 

(Na Obhođi prema Bakijama, popularna sarajevska sevdalinka)

Ova najpoznatija bošnjačka lirska pjesma je i danas čest predmet istraživanja. Bosanski pisac, Alija Isaković kaže da je ona “pjesma srca” i kao takva predstavlja pravu krunu bošnjačke usmene književnosti.

Za sebilj.net priredila: Ajla Bugarić