Musa Ćazim Ćatić rođen je u Odžaku, za Bosnu i Bošnjake te sudbonosne 1878. godine. Jedan je od najboljih bošnjačkih pjesnika, prema mišljenju mnogih. Religijski motivi u njegovoj poeziji su poput ponornice, rijeke koja teče, a onda se gubi duboko pod zemljom, da bi se poslije izvjesnog vremena ponovo pojavila na površini. Pjesnik koji griješi, kaje se za svoj grijeh i o svemu tome pjeva. Ćatićeva poezija slika je pjesnikovog života i sudbine. On prvi otvara bošnjačku književnost ka modernoj. Onaj u čijoj se poeziji, ali i u životu, neprestano prepliću Istok i Zapad. Pjesnik na razmeđu epoha, na granici dva svijeta, kažu književni kritičari.
U najodabranijem mjesecu u godini, mjesecu milosti i oprosta, prisjećamo se Ćatićeve pjesme Ramazanska večer. Pjesma u kojoj Ćatić prije svega pjeva o Božijoj milosti, o svjetlosti koja krasi ramazansku večer i o radosti postača. Ove motive Ćatić je objedinio motivom Bosne, u kojoj je Ramazan njemu najljepši. Ni na jednom mjestu u pjesmi Bosna se eksplicitno ne spominje, ali se osjeća u svakom stihu, u glasu mujezina, u sutonu i iščekivanju da se top oglasi i najavi iftar, drugu radost postača. Pjesnik čezne za ramazanskim večerima u svojoj Bosni, kao što svako od nas sanja da Ramazan dočeka u svojoj domovini.
Suton se spušta, mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav ko smilje…
…
Napolju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.
(Musa Ćazim Ćatić, Ramazanska večer)
Muslimani u posljednjoj trećini mjeseca Ramazana traže Noć Kadr, onu koja vrijedi više od hiljadu mjeseci. Noć u kojoj su prvi ajeti Časnog Kur’ana objavljeni Muhammedu alejhi-s-salatu ve-s-selam.
Ćatić pjeva o ovoj mubarek noći u pjesmi Lejlei – Kader. Pjeva o smiraju i ljepoti slavljenja Allaha dž. š. Pjesnik u ovoj noći vidi sebe kako stoji na molitvi i slavi Stvoritelja. Uvlači sebe u pjesmu, sam pjesnik je lirski subjekat. Nit koja ga povezuje sa ostalim vjernicima, sa svijetom koji ga okružuje, onim svijetom iz kojeg nerijetko bježi. Ipak, on se i sada od svijeta sklanja samo blizu ideala svojih. U ovoj noći on nije samo pjesnik, on je prije svega rob koji se klanja svome Gospodaru. Pjeva o Objavi, o vječnoj istini koju melek spušta I geniju Eminovu javlja.
U ovoj noći vjernici, među njima i sam pjesnik, čekaju da se spusti Džibril alejhi-s-salatu ve-s-selam s melekima. Posebnu pažnju privlači to što je pjesnik unio sebe u pjesmu do te mjere da uspjeva da čuje jecaj Uhuda i Hararske gore. Kada dođe vrijeme da i on uputi dovu Gospodaru svih svjetova, da za sebe nešto traži, lirski subjekat odustaje, ne želi ništa za sebe, upućuje molitvu za svijet, za napredak, za prosvjetu, za blagostanje, slogu i slobodu. Zato Ćatić ne liči na druge pjesnike, zbog toga je njegova poezija posebna, prvenstveno religijska. Premda na prvi pogled djeluje da i on piše o onome o čemu je ranije već pisano, da govori ono što je ranije već rečeno, Ćatić to čini na poseban način, samo njemu znan i svojstven.
Pjesnik gleda, a razum i srce
Okeanom zanosa mu pliva
I na strunam razdragane duše
Sama pjesma treperi mu živa:
,,Slava Tebi u vječnosti Vječni,
Slava Tebi, Tvorče vasione!
Tvoj rob, kao mali prašak, evo,
U beskrajnost Tvoga dobra tone.
Slava Tebi! – sav mi život kliče,
Tvom prijestolju molitva mi hiti;
Daj za ljubav svoga miljenika
Rod islamski čuvaj mi i štiti!
Tvoja volja, svemogućnost Tvoja
Cvjetnom stazom nek ga uvijek vodi
Slozi, sreći, prosvjeti i slavi
I napretku i zlatnoj slobodi.”
(Musa Ćazim Ćatić, Lejlei-Kader)
Kako Kur’an, tako će i pećina Hira svoje mjesto naći u Ćatićevoj poeziji. O njima pjesnik govori u sonetima Kur’an i Sveta špilja. U prvom sonetu pjesnik glorificira sam Kur’an, u drugom pećinu Hira.
Prije nego izdvojimo stihove inspirisane tim motivima, podsjećamo na simboliku i značaj ove pećine.
U jednom periodu svog života Muhammed alejhi-s-salatu ve-s-selam odlučio je da se osami u pećini Hira, koja je smještena na brdu Nur, brdu svjetlosti, koje se nalazi oko pet kilometara sjeveroistočno od Mekke. Tada je Muhammedu alejhi-s-salatu ve-s-selam bilo nešto više od trideset godina, a upravo u tom period nered i smutnja počinju se širiti Mekkom. Muhammed je osjećao odbojnost prema ovim zlodjelima, pa se iz tog razloga sklanja u pećinu Hira. Kada mu je bilo četrdeset godina, Muhammed alejhi-s-salatu ve-s-selam je upravo na ovom mjestu imao viziju, odnosno čuo je kako mu neko naređuje da čita. Na to mu Muhammed alejhi-s-salatu ve-s-selam odgovara da čitati ne zna. Ove riječi Muhammedu alejhi-s-salatu ve-s-selam izgovara Džibril alejhi-s-salatu ve-s-selam. Tada je on prvi put vidio Džibrila u njegovom pravom obličju. Melek insistira i Muhammed alejhi-s-salatu ve-s-selam izgovara prve ajete sure El-‘Alek:
,,Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (96:1-5)
U sonetu Kur’an pjesnik je onaj kome u srcu plamen vjere budi ova sveta knjiga. Govori o Kur’anu kao o svjetlosti, o luču koji je Allah dž. š. poslao da bude putokaz ljudima.
Pred veličanstvom tvojim evo sada
Griješni pjesnik u zanosu pada
I usnom mašte ljubi usta sveta.
Sa kojih med je tvojih riječi teko.
O, vječno slovo, Bog je tebe reko,
Da budeš luča vasionog svijeta.
(Musa Ćazim Ćatić, Kur’an)
U sonetu Sveta špilja pjeva o pećini Hira kao o mjestu na kojem je Poslanik pronašao utočište. U prva dva katrena mračna špilja pretvara se u safirne dvore. Ovim stihovima pjesnik naglašava vrijednost mjesta o kojem pjeva. Naredne dvije tercine govore o objavi, čime je zaokružena priča o pećini Hira.
…
Povučen u se svijet je ispitivo
I pred okom mu Gospod je otkrivo
Velike svoje istine i moći –
U tvom je mraku Genij čuo šum:
,,Ja tvoj sam Allah, ja sam vječni Um!”
(Musa Ćazim Ćatić, Sveta špilja)
Brojni su religijski motive u poeziji Muse Ćazima Ćatića, od pjesama u kojima veliča ljepotu islama, preko onih koje govore o značajnim ličnostima, spomenutim u hadisima i u Časnom Kur’anu, do pjesama u kojima se griješni pjesnik kaje za svoj grijeh. Pjesme o kojima je bilo riječi u ovom tekstu one su u kojima su zastupljeni motivi koji se prije svega vezuju za mjesec Ramazana, od najodabranije noći u ovom mjesecu, do Časnog Kur’ana. O ovom pjesniku i njegovom djelu nikad nije sve rečeno, ovo je samo dio cjeline.
Za sebilj.net piše: Ajla Gusinac
