Jednog jutra Sultan je iz svoje palače posmatrao ljude koji prolaze putem. Tim putem svakog dana prolazili su paše, veziri, oficiri, vojnici, trgovci i ostali mještani.
Sultan je odlučio da postavi jedan veliki kamen na sredini tog puta i vidi šta će ljudi koji tuda prolaze učiniti sa njim.
Prvi koji je ugledao kamen bio je Sultanov vezir. Okrenuo se nekoliko puta oko kamena i rekao: ,,Idem pričati sa Sultanom, predložiću mu da zaposlimo nekoliko ljudi koji će ukloniti ovaj kamen.” Nakon vezira pored kamena se našao i zapovjednik Sultanove vojske. Naljutila ga je činjenica da se ispred Sultanove palače nalazi toliki kamen. Odmah je odlučio naći počinioca tog djela i kazniti ga. Brže bolje je otišao Sultanu, da mu saopšti vijest i predoči svoj prijedlog.
Osim njih dvojice, pored kamena prolazili su i mnogi drugi, koji nisu osjetili potrebu da ga uklone i tako riješe problem, već su pronalazili razne načine kako da kamen iskoriste kao izgovor da se približe Sultanu.
Na kraju, pored kamena se našao i jedan seljak, koji je znao da je uklanjanje kamena sa puta sadaka i da će sklanjajući tu prepreku olakšati prolaz ljudima tuda. Ne razmišljajući mnogo, ostavio je svoje stvari pored puta, stavio ruke ispod kamena i počeo ga gurati. Nakon velikog napora i truda, uspio je skloniti kamen sa puta. Nakon uklanjanja kamena, seljak je krenuo ka svojim stvarima, ali je na mjestu gdje je bio kamen ugledao jednu kesu. Kada je otvorio kesu, vidio je da se u njoj nalaze zlatnici. Gledao je zbunjeno, ne bi li vidio nekoga ko traga za izgubljenim zlatom. U tom trenutnku ispred njega se pojavio Sultan. Seljak je mislio da zlato pripada Sultanu i želio je da mu ga vrati. Sultan je odbio, uz riječi: ,,Zlato u ovoj kesi je za onoga koji se usudi staviti ruku ispod kamena.”
Iz ove priče možemo zaključiti da svaki uspjeh ima svoju cijenu. Stvari koje vrijede možemo postići jedino velikim trudom, strpljenjem i željom da plod našeg truda koristi ljudima.
Prema turskoj narodnoj priči tekst za sebilj.net pripremio: Amer Hamzagić
