Posljednji čuvar Kudsa, desetar Hasan iz Igdira

Autor: Ilhan Bardakči, novinar.
Prevela sa turskog i obradila: Merjema Imamović.

534

Bilo je to prije mnogo godina, hiljadu devetsto sedamdeset druga. Tada sam bio mladi novinar. Neki političari i poslovni ljudi su imali zvaničnu posjetu Izraelu. I mi smo bili tamo da pratimo dešavanja. Bilo je toplo majsko veče. Kao što razumijete, bio je to običan posao kao za svaku posjetu.

Četvrtog dana posjete smo imali razgledanje historijskih i turističkih mjesta. Kao grupa smo stigli u Mesdžidu’l-Aksu. Bio sam uzbuđen dok sam se penjao višestoljetnim stepenicama. Gornju avliju zovu Avlija dvanaest hiljada svijećnjaka. Kada je sultan Javuz Selim došao u Kuds, naredio je da se zapali dvanaest hiljada svijeća. Velika osmanska vojska je jaciju namaz klanjala pod svjetlom tih svijeća. Tako je i dobila ime.

Pažnju mi je odvukao čovjek na ivici avlije. Imao je oko devedeset godina.

Na njemu je bila uniforma zakrpljena sa svih strana, čak su i neke zakrpe bile krpljene. Kao da su bile prstenovi drveta koji su označavali njegove godine. Čekao je na nogama, i da nije bilo grbe koja mu je kao nasilno prilijepljena stajala na leđima, stajao bi potpuno uspravan. Bio je star, sa visinom od dva metra, toliko dostojanstven.

,,Što li ovaj čovjek stoji na Suncu po ovoj vrućini?”, rekoh u sebi. Zatim sam pitao našeg vodiča. ,,Otkad znam za sebe svakog dana dođe ovdje. Čeka do akšama. Niti koga sluša, niti sa kim priča. Samo čeka. Vjerovatno neki lud čovjek.” reče. Ali znao sam da u ovoj starosti ne bi čekao bez razloga. Nisam znao zašto mu je bijela brada lagano podrhtavala, zbog vjetrića ili teškog tereta kojeg su mu natovarile godine. Na glavi mu je bila kapa, kao da je čekala da uzleti kao kakva golubica.

Dvoumio sam se oko toga da sa njim porazgovaram ili ne. Primijetio je da mu se približavam, ali nije se pomjerio. ,,Selam alejkum, babo”, rekoh. Blago okrenu glavu k meni i ispucalim glasom koji je podrhtavao reče: ,,Alejkumu selam, sinko.” ,,Hajrola, babo, šta radiš ovdje?” ,,Ja…” reče drhtavim glasom. ,,Ja sam desetar Hasan, komandant Jedanaestog voda teške mitraljeze, Osme čete, Trideset šestog bataljona, Dvadesetog korpusa, Osmanske Vojske.” Glas mu više nije podrhtavao. Ponovio je kao kakav mladi vojnik: ,,Ja sam desetar Hasan iz Igdira. Naša četa je u Prvom svjetskom ratu na frontu Sueckog kanala napala Engleze. Moja draga vojska je poražena. Povlačenje je bilo neizbježno. Zemlja koja je uspomena naših predaka, iz dana u dan nam se gubila iz ruku. Poslije su Englezi došli do Kudsa i okupirali grad. U Kudsu smo bili ostavljeni kao zaštitinička četa”, reče.

Da mubarek grad ne bi bio opljačkan, Osmanlije su ostavile zaštitnu četu do dolaska Engleza. Nekada, država koja bi okupirala neki grad, vojsku, koja je u gradu imala ulogu uspostavljanja reda, ne bi tretirala kao zatočenike. Enlezi su, kada su okupirali Kuds, tražili da ostane jedna mala osmanska jedinica kako narod ne bi pokazao reakciju.

Nastavio je da priča: ,,Naša zaštitinička četa je brojala pedeset tri osobe. Nakon primirja (Primirje iz Mudrosa) došla je vijest da je vojska demobilizirana. Na našem čelu se nalazio juzbaša. ‘Lavovi moji, država nam je u teškom stanju. Našu uglednu vojsku demobiliziraju, mene zovu u Istanbul. Moram da odem. Ako ne odem, prekršiću naredbu primirja, neću se pokoriti naredbi. Onaj ko želi od vas, može se vratiti u svoju domovinu. Ali ako ćete mene slušati, ja imam samo jednu molbu. Kuds je nama uspomena od sultan Selima. Vi ovdje nastavite vašu dežuru. Da poslije narod ne kaže: ‘I Osmanlije su otišle. Kakav će bit naš hal nakon ovoga.’ Ako i Osmanlije napuste prvu kiblu našeg dragog Poslanika alejhi selam, to će za nevjernike biti praznik. Ne dozvolite da se uzmu pod noge čast islama i ugled Osmanlija’, reče. Naša četa je ostala u Kudsu. Preduge godine se završiše u jednom času. Jedan po jedan, drugovi iz trupe se sastaše sa Božijom milošću. Pokosiše nas godine, ne dušmanin. Samo ja ostadoh ovdje. Samo ja, u ogromnom Kudsu jedan desetar Hasan”, reče.

Znoj koji mu je curio s čela se miješao sa suzama i tekao, nalazivši put na njegovom naboranom licu. Nastavio je da priča: ,,Imam jedan amanet za tebe, sinko, čuvam ga godinama. Da li bi dostavio taj amanet na mjesto?”, upita. ,,Naravno”, rekoh. Kao da je čekao nekoga da pošalje vijest u Tursku.

,,Kada stigneš u Anadoliju, ako te put ponese do Tokat sandžaka, otiđi do juzbaše mog komandanta Mustafa paše koji mi je Kuds ostavio na amanet učinivši me stražarom. Poljubi mu ruke umjesto mene i reci: ,,Desetar Hasan iz Igdira, komandant Jedanaestog voda teške mitraljeze koji čuva Kuds, je od dana kada si ga ostavio do sada na straži. Nije je napustio. Ispunio je svoju dužnost. Očekuje vaše hairli dove.”

,,Dobro”, rekoh,  s jedne strane pokušavajući da sakrijem suze, a s druge strane da zabilježim ono što kaže.

Zagrlio sam njegove stare ruke i ljubio ih, ljubio. ,,Budi Allahu na amanet, babo”, rekoh. ,,Hvala ti sine. Za mene nije moguće da mubarek Anadoliju vidim dunjalučkim očima. Ti odnesi selam za znane i neznane”, reče. Kao da su mi sve istorijske knjige bile oživljene pred očima, vratih se svojoj grupi. Ispričah situaciju vodiču, nije mogao da vjeruje. Dadoh mu svoju adresu i rekoh da prati ovog vojnika i da mi obavezno javi ako se šta desi.

Kada sam se vratio u Tursku, otišao sam u Tokat da ispunim dato obećanje. Iz vojnih podataka pronađoh trag juzbaša Mustafe. Bile su prošle godine od njegove smrti. Nisam mogao ispuniti svoje obećanje.

Godine su projurile. Kada sam jednog dana, godine 1982., došao u agenciju, rekli su mi da me čeka telegraf. Vodič je napisao samo jednu rečenicu: ,,Danas je preselio posljednji osmanski vojnik koji je čuvao Mesdžidu’-l Aksu.”

Autor: Ilhan Bardakči, novinar.

Izvor: https://www.ihh.org.tr/oradaydik/kudusun-son-nobetcisi-igdirli-onbasi-hasan

Za sebilj.net prevela sa turskog i obradila: Merjema Imamović