Podsjećanje na M. Tajiba Okića: Utemeljitelj prvog teološkog fakulteta u Turskoj

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima.
On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. U vrijeme kada su vjerske škole svih nivoa bile zatvorene u Turskoj, on počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.

199

Na prvi dan zadnjeg mjeseca u godini prilika je da se podsjetimo na lik i djelo Muhameda Tajiba Okića, zapostavljenog bošnjačkog alima iz 20. stoljeća koji znao 10-tak jezika i koji je udario temelje modernoj islamskoj nauci u Turskoj.

Ovom prilikom podsjećamo na nedavnu smrt mr. Kemala Bašića, autora biografije M. Taiba Okića.

Okić je čovjek koji je imao presudnu ulogu u očuvanju i unapređenju univerzitetskog izučavanja islama u Turskoj u najtežem periodu prošlog stoljeća i zbog toga je mnogo poznatiji u Turskoj nego u svojoj domovini.

O Tajibu Okiću više se pisalo u Turskoj nego u Bosni i Hercegovini. U Turskoj je poslije njegove smrti na Univerzitetu u Ankari izašla Spomenica M. Tajibu Okiću s radovima njegovih studenata i kolega, a koji imaju veliku naučnu vrijednost. S druge strane, svega je nekoliko naučnika u Bosni i Hercegovini pisalo o Tajibu Okiću, a najveći doprinos afirmaciji djela Muhameda Tajiba Okića dao je mr. Kemal Bašić knjigom Muhamed Tajib Okić – život i djelo, objavljenom 2015. godine.

Okić je svoj entuzijazam i veliku ljubav prema nauci naslijedio od svojih predaka koji su kroz četrnaest generacija bili imami u Sinan-begovoj džamiji u Jajcu.

U decembru 1902. godine, u vrijeme Tajibova rođenja, njegov otac, koji je studirao u Istanbulu i bio kurra hafiz, Mehmed Teufik ef. Okić bio je u Gračanici na dužnosti muderisa Osman‑kapetanove medrese. U ovom gradu Tajib je ostao do 1910. godine, kada je njegov otac izabran za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu.

Svoje obrazovanje Muhamed Tajib Okić počeo je u Sarajevu u Hadži Hasan Bozadžinom mektebu, a zatim nastavio u ruždiji na Bentbaši te Okružnoj medresi u Sarajevu. Nakon toga, završava Šerijatsku sudačku školu. Poslije studija u Zagrebu i Beogradu odlazi u Pariz na Sorbonu, gdje je magistrirao na Fakultetu književnosti. U Parizu je pripremio doktorsku disertaciju o Hasanu Kafiji Pruščaku, ali zbog smrti oca nije ju odbranio. U Školi orijentalnih jezika stječe diplomu iz arapskog, turskog i perzijskog jezika i književnosti. Nakon toga, Okić odlazi u Tunis na Univerzitet Zejtunija, na kojem specijalizira arapski jezik i književnost.

U bosanskohercegovačkoj literaturi Muhamed Tajib Okić prvi se put javlja kao pjesnik, a kasnije i kao prevodilac proze s arapskog i turskog jezika. I kroz svoje obrazovanje bio je zagovornik i pristalica napretka Bošnjaka koji se uspješno odupro negiranju i prisvajanju našeg identiteta iz Zagreba i Beograda.

Prije odlaska u Tursku pisao je za brojne listove u Jugoslaviji, a istraživao je i srednjovjekovnu historiju Bosne i Hercegovine. Njegova odanost domovini ogleda se i u brojnim prijevodima knjiga i naučnih radova na turski jezik, od kojih najveću vrijednost ima prijevod naše najpoznatije balade Hasanaginica s tekstom Alije Isakovića povodom 200 godina ove balade.

Osim što je bio poliglota (njemački, francuski, engleski, arapski, turski, slovenski, češki, poljski, makedonski, bugarski, služio se perzijskim, ruskim i latinskim), Okić je vrijedno radio i na prikupljanju izvora i rukopisa za više naučnih disciplina, kojima se kasnije koristio i izvan domovine. Izbijanje Drugog svjetskog rata i nacističku okupaciju dočekao je na mjestu službenika Ambasade Turske u Beogradu. Kasnije je zarobljen i interniran u Njemačku. Poslije rata odlazi u Istanbul, gdje u arhivu Vlade Turske narednih pet godina proučava prošlost Bosne prije i u okviru Osmanskog carstva, Bošnjaka, bogumila i pojedinaca značajnih za kulturnu i duhovnu prošlost domovine.

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. U vrijeme kada su vjerske škole svih nivoa bile zatvorene u Turskoj, on počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.

Skoro u isto vrijeme u Zenici, u Pojskama Derviš Spahić osniva Medresu u kojoj je bio gotovo sve, od direktora do odgajatelja. Mi danas svjedočimo plodovima rada ova dva alima kroz njihove učenike i njihove potomke.

Osnivanje katedre u Atatürkovoj prijestolnici Ankari iziskivalo je veliku hrabrost i napor budući da je u to vrijeme kroz vladavinu Atatürkove Narodne republikanske stranke dominirao sekularizam u Turskoj, a islam je stavljan u drugi plan.

Tajib Okić je kroz svoj akademski rad na univerzitetima u više turskih gradova (Ankara, Konya, İzmir, Erzurum) iza sebe ostavio respektabilno kadrovsko jezgro koje su činili njegovi najbolji studenti koji su nastavili Okićev put. Jedan od njegovih učenika bio je bivši predsjednik Diyaneta Mehmet Görmez, koji prilikom posjete Sarajevu obilazi Tajibov mezar na Barama, što čine i brojne turske delegacije uz obilazak Kovača, odnosno mezara Alije Izetbegovića.

Umro je 9. marta 1977. godine u Turskoj. Na vlastiti zahtjev, ukopan je u Sarajevu, na Gradskom groblju Bare. Pred smrt je kazao: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa, molim vas ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.” Njegovoj dženazi u haremu Begove džamije, pored njegovih studenata, prisustvovao je i rahmetli Erbakan, što potvrđuje kasniju tezu mnogih analitičara da su upravo Okić, Erbakan (54. premijer Turske) i Turgut Özal (8. predsjednik Turske) tri najvažnije ličnosti u Turskoj u 20. stoljeću.

Veličinu Okićeva djela svjedoče i susreti Bošnjaka s turskom ulemom koja s ponosom ističe da je upravo Muhamed Tajib Okić bio njihov profesor.

Od velikog broja njegovih učenika izdvajaju se četverica koja su danas vrlo značajna imena u Turskoj, a koje je i sam Okić nazivao svojim sinovima zato što su pratili njegovu naučnu misao i djelovanje. To su prof. dr. Mehmed Said Hatiboğlu, prof. dr. Ismail Cerahhoğlu, prof. dr. Talat Koçyiğit i prof. dr. Süleyman Ateş.

Najveća Okićeva prednost i vrijednost bila je u tome što je pripadao muslimanskoj inteligenciji školovanoj u Evropi. S takvim znanjima i predispozicijama uspješno je razbijao predrasude u turskom društvu prema Zapadu.

Danas je u Turskoj gotovo nemoguće govoriti o islamu na akademskom nivou bez spominjanja Muhameda Tajiba Okića. Profesor Okić posjedovao je veoma bogatu biblioteku koja se danas čuva na Teološkom fakultetu u İzmiru.

Nije se ženio, ali se zato prema svojim studentima očinski odnosio. Njegovi studenti koji su postali profesori širom Turske i njegova djela od kojih brojna čekaju na štampanje njegov su trajni vakuf koji zadužuje današnje generacije bošnjačkih studenata da proučavaju i afirmiraju djelo Muhameda Tajiba Okića.

U Turskoj trenutno studira više stotina mladih Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Makedonije, Crne Gore… Mnogi su od njih Tursku odabrali zbog blizine, sigurnosti i kvalitete studija. Studentima koji žele naučiti arapski jezik Turska pruža mogućnost da dio ili cijeli svoj studij realiziraju na arapskom jeziku.

 

Izvor: akos.ba

Piše: Voloder Sanadin