Osvrt na današnju kulturu čitanja i pisanja

260
Foto: Naida Hodžić
Foto: Naida Hodžić

Zašto i kako čitati

Svjedoci smo jednog ljudskog svojstva koje nije teško primijetiti, osim ako se treba opaziti kod sebe. Bitno je znati da osobe koje odlikuje to svojstvo nisu nužno loše, ružne, glupe, nemoralne i zle što se lako može izvući iz konteksta. To svojstvo se najčešće u slobodnom govoru naziva polupismenost. Ogleda se u tome da osoba koja ga poseduje ne čita, ne želi da čita, odnosno ne ulaže čak ni mali intelektualni napor. To ide do te mjere da, i danas u moru tehnoloških olakšica, gdje konzumera istih do neke koristi dijeli svega nekoliko klikova, petominutni klip ili tekst, korisnik i ne pomišlja da to iskoristi. Školovanje se suštinski smatra periodom mučenja i nečim što se zorom mora proći, a kad se to desi, hvala Bogu, nema vraćanja.

Druge karakteristike koje se mogu primijetiti jesu te da osobe koje posjeduju spomenuto svojstvo imaju specifičan govor; govor odlikovan grubošću i prostošću, gdje se primjećuju često ponavljajuće fraze i uzrečice, nespretnost u izgovaranju dužih ili riječi koje sadrže više suglasnika uzastopno, a vrlo često možemo čuti i “modifikovane”, tj. skraćene, uprošćene, lakše za izgovor, varijante nekih poznatih termina.

Tematika razgovora je ograničena na svakodnevnicu u vidu vremena, fudbala, posla, novca, a ponekad, u društvu u kojem nema stege elementarnog, tj. nužnog bontona predmet diskusije su lascivna zapažanja, ogovaranje, podvizi fizičke prirode i sl. Tema koja se nametne u određenim prilikama, pred izbore, jeste politika i to praćena žustrom raspravom, stajanje u odbranu časti, postupaka i namera političkih aktera i ponavljanjem djelova govora tih istih aktera koji nisu baš najbolje ni shvaćeni.

Nemaju pažljivost i odmjerenost u pokretima, u hodu i radu, jer brzinu, grubost i plahovitost pokreta smatraju odlikom sposobnosti i otresitosti. Radoznalost, često loša, nekad nepristojna i nepotrebna, biva tretirana kao budnost, svjesnost, pronicljivost itd.

Sve to kod osobe koju smo gore okvalifikovali kao polupismenu formira jednu naizgled fizičku, a neizbježnu, interpretaciju nijemog, prećutnog nedostatka ljepote i prijatnosti. To se može shvatiti kao Bogomdana karakteristika ali je zapravo posljedica svega spomenutog i odnosa osobe prema duhovnosti, kulturi, učenju i čitanju.

Ovo je naročito izraženo u sredinama koje su svojevrsna klackalica napretka i primitivizma. Napretka u smislu dostupnosti tehnoloških dostignuća, znanja, i mnogobrojnih olakšica u životu, a primitivizma u vidu već spomenutog negativnog odnosa prema duhovnosti, kulturi, učenju i čitanju.

Opet je bitno napomenuti da takve osobe ne moraju biti istinski loše na bilo koji način. One mogu imati najbolje i najčistije namjere. To su osobe sa problemom, za koji najčešće i nisu same krive, kao što svaki čovjek na svijetu ima neki problem koji je različit od problema nekih drugih ljudi. Pritom taj problem ima rješenje.

Zašto i kako pisati

Ukazivati na neki problem i pisati o njegovim rješenjima u vidu dugih tekstova ili knjiga vjerovatno neće biti svrsishodno. Rijetko kad i dođe do onoga kome je namijenjeno. Uglavnom ga čita neko ko je ono o čemu se piše davno prepoznao i riješio spomenuti problem. Na kraju krajeva, ta osoba čita, što je u neku ruku pokazatelj njene vrijednosti. Njen um je zaista zlato. Ono o čemu zapravo treba pisati je kako da to zlato dopre do onih kojima je preko potrebno, o tome kako osoba koja čita taj tekst može uticati na one kojima treba pomoć u cilju prosvjetljenja i izlaska iz kandži polupismenosti. Jer svrha zlata je da se širi, dijeli, da se njime kupuju druge vrijedne stvari, a ne da se čuva, osim u slučaju kada ga čuvamo za “crne dane”. No, ako već pravimo to poređenje, zar ti crni dani nisu došli? Štaviše, pravo zlato se troši, a zlato u vidu ljudskog uma, svojim korišćenjem, poklanjanjem, pa čak i prodajom, biva sve veće, sjajnije i vrednije.

Zar smo ikada bili u većoj krizi poremećenog sistema vrijednosti? Sintagma „poremećen sistem vrijednosti“ zaista jeste kliše i vjerovatno će izazvati osećaj dosade, možda čak i nelagode čitaocu koji u istoj neće prepoznati ništa originalno, ništa što već nije čuo ili iskusio.  No, da li zapravo takvim odnosom prema toj sintagmi čitalac upada u zamku koja zapravo i jeste riječ „kliše“? Nije li ta riječ jedno od najefikasnijih sredstava da se nešto, često dobro, prestane prenositi s osobe na osobu? Zanemarimo li upozoravanje na zlo kakvo je poremećen sistem vrijednosti zato što nas je sramota to spomenuti jer je to kliše mi ne radimo ništa da taj problem riješimo, a time mu na neki način i doprinosimo. Podijelimo zlato koje je naša svjesnost.

Još jedan, možda i opasniji vid statičnosti jeste zamka u vidu fraze „pametniji popušta“. Pametniji ne popušta osim ako nije u pravu ili ako nema svrhe razgovarati. Zanemarivši slučaj kada se razgovara sa zlonamjernom osobom kojoj istina uopšte nije, a biti u pravu i ispasti naizgled pametniji jeste cilj, nikada ne treba prećutati istinu. Prećutati istinu je nekad gore nego slagati. Dakle, nemojte popuštati na iznošenje neistine, nepravde ili podsticanje na loše, jer ako smo u pravu u najmanju ruku možemo uticati da se nešto loše zaustavi, a ako nismo u pravu razgovorom ćemo lakše to uvidjeti, a time spoznati i svoj nedostatak koji ćemo što prije eliminisati i zamijeniti nečim boljim. Podijelimo zlato koje je naša iskrenost.

I konačno, ne smijemo dopustiti da iz jednog razloga naš učenik prepisuje i time uskrati pravo onom ko zaista zna, da neko bude vrijeđan i ponižavan u našem prisustvu, da neko bude korumpiran u ustanovi u kojoj mi radimo i ne smijemo praštati i spriječiti da neko „naš“ snosi posljedice svojih loših djela. A taj razlog je „da se ne zamjeramo“. Taj s kim se ne želimo zamjerati bi se, ukoliko u tome ima koristi, često s nama zamjerio bez razmišljanja. Podijelimo zlato koje je naša pravednost.

Nego, kakve sad ovo veze ima sa čitanjem? Ovi problemi se mogu riješiti na dva načina. Milom ili silom. A kad je sila nešto riješila da je to rješenje bilo trajno? Ostaje nam milom, a kako da mi čojveku predstavimo sve ovo, kako mu dokazati benefite toga, kako doprijeti do njega svjesnošću, iskrenošću i pravednošću ako nismo sposobni da pretočimo svoje misli i ideje u riječi i dijela, da nekom predočimo ono o čemu razmišljamo, da nekog naučimo onome što znamo a može biti korisno. Jednostavno, čitanjem i učenjem (još jednim klišeom). Čak iako nešto znamo, sigurno neće škoditi da obnovimo znanje. Ukazati na čitanje ili reći nekom „čitaj“ je savjet koji mijenja hiljade drugih savjeta.

 

Za Sebilj.net piše: Atif Avdović

 

sebilj.net