O poeziji Envera Muratovića

Piše: Ajla Gusinac

209
Enver Muratović
Enver Muratović

Svima nama dobro su poznate riječi velikog pisca Ćamila Sijarića koji, opisujući prije svega svoj Bihor, koji je poznat po priči i pričanju, kaže: ,,Tamo gdje se teško živi, lijepo se govori.” Ove Sijarićeve riječi duboko su urezane u pamćenje svakog onog čiji je saputnik kroz život pero. U Bihoru se lijepo govori, o tome svjedoče mnogi pripovjedači iz ovog kraja, a Enver Muratović dokaz je da se u Rožajama, nedaleko od Sijarićevog rodnog mjesta, isto tako lijepo pjeva.

Enver Muratović piše poeziju o životu, smislu i svemu onom od čega je satkan čovjek. Njegove su pjesme himne ljubavi, onoj najčistijoj koja se rodi u porodici i živi dok je živ onaj koji tu ljubav osjeća i u sebi čuva.

Vješto i s lahkoćom, kako samo pjesnik umije, Muratović će kroz tri katrena naslikati figuru glave porodice, oca čijeg se lika lirski subjekat sjeća, sklapajući mozaik od slika koje dijete pamti. Pjesma ,,Kao da ti nije ništa” odraz je pjesnikove želje da kroz stihove izrazi svoja najdublja osjećanja iz perspektive čovjeka koji u očevom liku traži dio sebe.

Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu…

Motiv oca naći će se u još nekim od Muratovićevih pjesama, kao što je ,,Noć prva”. U pjesmi se javlja i motiv smrti, tamna atmosfera nagoveštava kraj, prelazak s jednog na drugi, bolji, svijet. Neće izostati ni ono pitanje koje od iskona sebi postavljamo, pitanje gdje će otići duša poslije smrti.

I mislim, griješno, kuda
Očeva će duša…

Premda se pjesnik nerijetko trudi da kroz svoje djelo ne govori o sebi, na hartiji će se uvijek naći neko njegovo sjećanje. Tako će Muratović u jednu od svojih pjesama utkati lik mlade žene. Ona u ovoj pjesmi postaje simbol najčistije, već spomenute ljubavi. Pjesma ispjevana glasom brata, koji se sjeća svoje prerano preminule sestre, tražeći njen lik u djevojkama koje ga na nju podsjećaju. Muratović će u svoju pjesmu unijeti datume, imena i sjećanja, i na taj način nam kroz pjesmu u stvari ispričati priču, koju u sebi godinama skriva od ljudi urokljivih očiju. Pjesma ,,Kuda to ode Enisa” jedna je od onih koju ovaj pjesnik naziva svojom, za razliku od ostalih koje je samo ispjevao.

Jedan od motiva koji se u književnosti javljaju od prvih zapisa, pa sve do danas, jeste i motiv žene. One su od davnina inspiracije pjesnicima. Ovaj motiv će se kod Muratovića pojaviti u pjesmi ,,Ko da me ni bilo nije”, u kojoj lirski subjekat simbolično gubi svoje ja, u žudnji za ženom, neuhvatljivom i njemu dalekom. Osim ljubavi, iskonska je čovjekova potreba da bude shvaćen, da pronađe razumijevanje i nekog njemu sličnog. O svemu navedenom svjedočanstvo je pjesma koja nosi naslov ,,Ljudi nama slični”.

Toliko je ljudi nama sličnih
Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju

Enver Muratović piše i haiku poeziju, kratke pjesme stroge forme, koje se sastoje od svega tri stiha i pjevaju o osjećanjima prema prirodi, životu, njegovom trajanju i smislu. Pjesme o smislu naći će se među Muratovićevom haiku poezijom:

U bisagama

Sijedi starac nosi

Cijelu jesen.

Pjesnička veličina je u jednostavnosti, sposobnosti da se sa malo riječi izrazi mnogo misli, pa i onih najvećih, da u svega nekoliko stihova stane cijela životna filozofija, tako će sijedi starac u ovoj pjesmi postati slika svakog čovjeka i prolaznosti života. Poštujući stroge zahtjeve haiku forme, Muratović će kroz četiri pjesme prikazati sva četiri godišnja doba.

JESEN

U pola noći – 

Šuškanje trave. Slutim                                         

Ježeve bodlje

 

ZIMA 

Vatra iz peći

Obasjava sobičak.

Glavata sjenka.   

 

PROLJEĆE                                           

S proljeća, trešnja

Zamiriše i kad je                                                

Zatvoren prozor.     

 

LJETO   

Doletje leptir:

Cvijet se zanjiha

I sjenka njegova.                                              

 

Nerijetko je priroda, sa svim promjenama koje se u njoj dešavaju, slika nas samih. Ona osjeća, živi i diše, baš kao i čovjek. U prirodi su i one na prvi pogled možda obične stvari, magične slike. Upravo takve slike naći će se i u haiku stihovima Envera Muratovića.

Kako Muratovićeva, tako i poezija uopšte, svojevrstan je put do samospoznaje, pokušaj čovjeka da razumeje sebe i druge, ali i svijet u kojem se našao. Veličina pjesnika oduvijek se ogledala u tome što je stihovima umio da kaže ono što čovjek koji nema pjesničkog dara misli i osjeća, ali ne umije da prevede u riječi.

 

Za sebilj.net piše: Ajla Gusinac

 

Enver Muratović, rođen je 1978. godine u Rožajama.

Objavio je zbirke poezije:

SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regionu.

Živi i radi u Rožajama, Crna Gora.