Ne počinje sve projektom od milion eura, nekad dobar kontakt vrijedi više

Svaki vid organiziranosti Bošnjaka u Njemačkoj nažalost je protkan poltronstvom ove ili one vrste. Hajde da razmišljamo u smjeru “šta dijaspora i domovina mogu zajedno učiniti”. Hajde da prepoznamo potencijal jedni drugih i da stvorimo uvjete za realizaciju tih potencijala. Vrlo često čujemo komentar: “Niko iz dijaspore ne ulaže novac u otvaranje fabrika.” Meni nije poznato da neko od naših ima svoju fabriku u Njemačkoj, pa kako da je izgradi u domovini? Ali je mnogo naših ljudi koji su fantastični u sferi građevine. Zašto takvim ljudima ne omogućiti afirmaciju i na domaćem tržištu?

183

Emil Gracić rođen je u Sjenici, iz koje odlazi na studije u njemački Kassel nakon završene gimnazije. U ovom gradu stječe visoko obrazovanje, nakon čega se opredjeljuje za magistarske, odnosno doktorske studije. Zvanje doktora inženjerskih nauka stječe odbranivši temu iz oblasti razvoja čipa prema standardima funkcionalne sigurnosti. Autor je niza naučnih radova objavljenih na IEEE konferencijama u Parizu, Valenciji, Milanu, Sarajevu i drugim gradovima. Na najprestižnijoj evropskoj konferenciji iz autoindustrije “TechAD 2020” osvojio je nagradu za 2. mjesto u kategoriji “Najnaprednije tehnike u simulaciji i realnom testiranju sistema za autonomnu vožnju”.

Trenutno radi kao menadžer za funkcionalnu sigurnost u “Volkswagenu” u Berlinu, gdje i živi. Osim toga, Gracić je dugi niz godina volonter u različitim organizacijama u dijaspori i Sandžaku, a također je i saradnik edukativne platforme Sebilj.net iz Tutina. Osim o životu u dijaspori, govori o svojoj dosadašnjoj karijeri, potencijalima saradnje dijaspore s domovinom i domovinskim zemljama, povezivanju IT tržišta Njemačke i Bosne i Hercegovine…

STAV: Zbog čega odlazite iz Sandžaka u Njemačku i na koji način započinje Vaš put u dijaspori?

GRACIĆ: Nakon završene gimnazije u Sjenici, otišao sam u Kassel na studije informatike, tako da bih to označio kao “put obrazovanja”, a manje kao “put migracije”. Razlozi su bili neka moja buntovna želja za samostalnošću, jer kako jedna arapska poslovica veli: “Čovjek koji ne jede hljeb zarađen svojim rukama nije u stanju ni razmišljati svojom glavom.” Potom je tu i želja za pristojnim životom od svoje struke bez tapkanja po ramenu onih koji tapkanja dostojni nisu.

STAV: Pripadnik ste mlađe generacije u dijaspori koja se može “pohvaliti” da je stekla visoko obrazovanje. Koliko se mlađa generacija razlikuje od naših starijih iseljenika iz Sandžaka i Bosne?

GRACIĆ: Generalno, razlike u generacijama su vidno izražene svugdje, kako u dijaspori, tako i u domovini. Svakako da ovdje govorimo o jednom drugom kontekstu, jer generacije naših roditelja koje su na Zapad otišle u valu 70-ih i 80-ih, kao i oni koji su izbjegli uslijed agresije na BiH i ratova 90-ih u dobroj su mjeri uspjele očuvati vlastiti identitet. Mlađe generacije se nažalost nalaze na tankoj liniji razgraničenja integracije od asimilacije. Pozitivna je i ohrabrujuća činjenica da se naši mladi uspijevaju afirmirati unutar skoro svih sfera njemačkog društva. Međutim, ako se osvrnemo na globalni trend konzumerizma, koji najintenzivnije nameće tehnološki razvoj, vidimo da jaz i nerazumijevanje među generacijama konstantno rastu.

STAV: Bili ste neko vrijeme politički angažirani u Njemačkoj, šta za Vas predstavlja to iskustvo?

GRACIĆ: Tu bi političku angažiranost valjalo označiti latentnom, jer sam u kontakt s politikom došao kao višegodišnji stipendista Friedrich Ebert Stiftunga, koji je u biti pod pokroviteljstvom SPD-a (Socijal-demokratske partije Njemačke). Ono što me je kroz intenzivne seminare i razmjenu s ljudima iz tog svijeta fasciniralo jesu tri stvari:

  • Važnost sistema. “Show will go on” samo ako imamo sistem. Šansa će se dati svima samo ako imamo sistem. Transparentan rad će biti moguć samo ako imamo sistem. Pojedinci su lahko zamjenjivi kada imamo sistem…
  • Suštinskoj raspodjeli vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu nije cilj samo nezavisnost njih triju, već prije svega efektivno dobijanje šire slike kod svih bitnijih društvenih pitanja. Samim tim je i vjerovatnoća da će se za neko relevantno pitanje naći ispravan odgovor znatno veća. I naravno – svako dolazi u situaciju da mora dobiti feedback.
  • Državni sekretari su ljudi od struke. Ministri su dobri menadžeri. Tako da je čest slučaj da jedan ministar sarađuje s državnim sekretarom koji pripada nekoj opozicionoj stranci.

STAV: Zbog čega je bitno da mladi Bošnjaci i Bošnjakinje budu politički aktivni izvan domovine?

GRACIĆ: Termin “lobiranje” mi djeluje jako degutantno. Pristojan i osrednje pametan čovjek umije razlikovati informaciju od dezinformacije u oblasti kojom se bavi. Međutim, problem nastupa kada informacija u potpunosti izostane. Radi toga je bitno da imamo mlade ljude, politički aktivne, koji će na pravo mjesto i u pravo vrijeme svijetu prenositi prave informacije. Ako je jedan dio tog svijeta pametan, ali nepristojan, onda mi tu malo šta možemo promijeniti.

STAV: Trudite se da kroz posao kojim se bavite povezujete tržišta Njemačke i BiH, koliki je potencijal saradnje dvije države kada je riječ o vašoj struci?

GRACIĆ: Dozvolite mi malu digresiju – sjetimo se jednog “Energoinvesta”, čiji su inženjeri birvaktile bili rame uz rame sa “Siemensovim”. Podsjetimo se Adnana Mehonića, Irfana Glogića, Mahira Hadžića i drugih koji su sami za sebe institucije. Pogledajmo komšiju nam Matea Rimca i čudo koje je on ostvario. Dakle, potencijal i talenat su tu, ali ih valja prepoznati, kanalisati, omogućiti im nesmetan rad. Nazad na Vaše pitanje – saradnja domaćih firmi s autoindustrijom Njemačke nažalost ne postoji u dovoljnoj mjeri. Govorimo o IT sektoru.

Razlog tome je domaća fokusiranost na web-aplikacije, kao i na one sistemskog karaktera. Ono što autoindustrija treba jeste tzv. “embedded software” razvijen u skladu s internacionalnim standardima (A SPICE, ISO 26262 itd.), kao i softver baziran na tehnologiji vještačke inteligencije (duboke neuronalne mreže prije svih). Svojim prijateljima u Bosni i Hercegovini uvijek sugeriram da barem u vidu pilot-projekata započnu rad i na ova dva aspekta softverskog razvoja. Izuzetan potencijal leži u dubokim neuronalnim mrežama jer su ulaganja za njihov razvoj minimalna (sve što vam je neophodno za istraživački rad ili jedan pilot-projekt je dostupno u vidu open sourcea). Mislim da se ovakva šansa neće često ponavljati.

STAV: Koliko mladi u dijaspori mogu pomoći domovini i na koji način?

GRACIĆ: Prije svega kroz umrežavanje i razmjenu iskustva s ljudima iz svoje struke. Ne počinje sve inicijalnim projektom od milion eura. Nekada dobar kontakt vrijedi mnogo više. U umjetničkom pogledu imamo fantastične rezultate – pogledajmo “Sarajevo Film Festival” ili pak novopazarski muzički festival “Zeman Fest”. Zašto ne jedan festival nauke? Zašto ne jedan festival tehnologije? Imamo stotinu olakšica za odlazak u Njemačku za rad na građevini, ali ni jednu jedinu da talentirani studenti odu na praksu u njemačke firme.

STAV: Često čitamo da u Njemačkoj za naše iseljenike teče “med i mlijeko”. Da li je to ustvari tako u praksi?

Gracić: To je jedan zanimljiv filozofski problem. Naš narod većinski posmatra samo “posljedicu”, sjaj i blještavilo koji su nerijetko lažni. Malo njih posmatra “uzrok”, a još manje njih “raspon” između uzroka i posljedice. Kada pogledamo u taj “raspon” ljudi koji su u Njemačku emigrirali 70-ih i 80-ih, vidimo ljude koji su dugi niz godina radili najteže moguće poslove dok su stigli do nivoa koji se zove srednja klasa. Ako posmatramo ljude koji su emigrirali uslijed agresije na BiH i rata, vidimo one koji su godinama živjeli u hajmovima, spavajući sa stotinjak ljudi u jednoj hali. Ljude koji su npr. bili akademski obrazovani, ali prinuđeni da rade na građevini. Ako pogledam u svoj “raspon”, često vidim momka koji je tri godine proveo radeći razne poslove u fabrikama, nakon završene smjene trčao na voz da ne zakasni na predavanja. Nažalost, mlađe generacije se danas postavljaju po modelu da će ih na Zapadu dočekati crven tepih, startna plata od barem 4.000 eura i službeni auto.

STAV: Šta dijaspora može da učini za Sandžak i Bosnu i Hercegovinu konkretno i na kojem nivou treba biti bolja međusobna saradnja?

Gracić: Saradnju najprije treba popraviti u konceptualnom smislu. Dijasporu posmatrati kao partnera. Od toga smo trenutno vrlo daleko udaljeni. Vi ste u Vašoj knjizi Bošnjačka emigracija: izazovi i perspektive, koju sam imao priliku pročitati, odlično obradili tu temu, nazvavši je Dijaspora kao bankomat. Svaki vid organiziranosti Bošnjaka u Njemačkoj je nažalost protkan poltronstvom ove ili one vrste. Hajde da razmišljamo u smjeru “šta dijaspora i domovina mogu zajedno učiniti”. Hajde da prepoznamo potencijal jedni drugih i da stvorimo uvjete za realizaciju tih potencijala.

Vrlo često čujemo komentar: “Niko iz dijaspore ne ulaže novac u otvaranje fabrika!” Meni nije poznato da neko od naših ima svoju fabriku u Njemačkoj, pa kako da je izgradi u domovini? Ali je mnogo naših ljudi koji su fantastični u sferi građevine. Zašto takvim ljudima ne omogućiti afirmaciju i na domaćem tržištu? U ovom kontekstu treba napomenuti da je Novi Pazar napravio velike iskorake. Naši uspješni ljudi iz Njemačke ne samo da izgrađuju stambene komplekse po Novom Pazaru već i otvaraju biroe koji upošljavaju veliki broj domaćih arhitekata.

STAV: Šta Bošnjaci mogu naučiti od drugih dijaspornih zajednica kojih ima izrazito puno u Zapadnoj Evropi, posebno u Njemačkoj?

GRACIĆ: Prvo moramo naučiti šta je to “zajednica”, a potom i kako funkcionira proces društvenog organizovanja. Ne možete s mindsetom iz perioda jugoslavenskog socijalizma očekivati dobru i funkcionalnu zajednicu. Turci su npr. uspjeli da za svoju islamsku zajednicu izdejstvuju plaćanje poreza (slično crkvenom porezu kod katoličke zajednice u Njemačkoj). I to je neviđen uspjeh! Slična stvar se može uraditi i na polju nevladinog sektora, jer su za takav vid saradnje predviđene poreske olakšice u Njemačkoj.

Razgovarao: Admir Lisica

Izvor: STAV

Link do izvora: https://stav.ba/vijest/ne-pocinje-sve-projektom-od-milion-eura-nekad-dobar-kontakt-vrijedi-vise-/3851