Naslada u čitanju jamči za svoju istinu

Piše: Melida Ibrahimović Kurtanović

98
(FOTO): carobnaknjiga.rs
(FOTO): carobnaknjiga.rs

Roman Životinjsko carstvo, koji se kod nas prvi put pojavio u izdavaštvu Čarobne knjige, 2015. godine, predstavlja još jedno u nizu djela jednog od naših najnagrađivanijih savremenih autora, Davida Albaharija.

Ovo prozno ostvarenje može se pohvaliti nagradom Isidora Sekulić, ali i ulaskom u najuži izbor za dobitnika Ninove nagrade za godinu u kojoj se pojavilo prvo štampano izdanje kod nas.

Osim odlika sociološke studije, kojim obiluje, ali i segmenata filozofskog promišljanja sa osnovom ničeovskog pitanja porijekla kategorije dobra i zla, fokusirajući se ipak na tamnu stranu društva, odnosno pojedinca, ovaj roman obiluje elementima postrukturalističkog pogleda na književnost.

Sa imagološkog aspekta, ovo može biti priča o jednom komunističkom društvu gdje su podjele na nas i njih predstavljale svakodnevnicu tadašnjih ljudi.

Osim toga, tada je pripadati skupini njih umjelo da bude jako opasno. Ovim načinom čitanja možemo uvesti pojam drugosti u tumačenje ovog djela, koji u datom kontekstu funkcioniše po principu „sve što nismo mi, mora nestati“.

Sa aspekta psihoanalize, ovo je priča o demonskoj sili koja djeluje u čovjeku, odnosno, po Frojdovoj definiciji, to je id.

U skladu sa tim, ovom djelu se može prići sa sociološkog, filozofskog, psihoanalitičkog, imagološkog ili književnoteorijskog aspekta, i na kraju svake od ovih analiza ćemo dobiti jednu kompaktnu, zaokruženu cjelinu.

Objašnjenjem mjesta, okolnosti i načina pronalaska rukopisa, u uvodu romana, dolazi do nedopuštanja shematizacije i rutine, kao jedne od osnovnih odlika dekonstruktivnog modela filozofa Žaka Deride, ali i  postrukturalističke vizije književnog djela.

Već na samom početku javlja se problem nepoznatog autora teksta koji će na sjledećim stranicama čitaocima biti predstavljen.

Međutim, umjesto da urednik objavi rukopis takav kakav je i pronađen, on će ga izmijeniti, raditi na njemu dugo, a zatim će i izmisliti i dodatno upisati ime autora na koricama rukopisa.

Datim postupkom dovodi se u sumnju kako istinitost i autentičnost priče već na njenom početku, ali se problematizuje tačnost priče preko tačnosti imena autora, uvodeći se koncepcija Rolana Barta o smrti autora, odnosno postojanju skriptora u samom djelu, koju je Bart iznio u okviru postrukturalističkog eseja Smrt autora iz 1968. godine, a koja ima za cilj brisanje intencije autora, odnosno mišljenje da je u tekst autor upisao neki kod, koji interpretator treba da pronađe, dekodira i time otkrije suštinu djela.

Jedano od objašnjenja ovakvog uvoda jeste da je sam Albahari stava da čitaoci, odnosno književna kritika, ne bi trebalo da tragaju za istinitošću knjižvenog djela već za čulnim zadovoljstvom, što je suština estetske funkcije.

Ono što karakteriše radnju romana jeste ambivalentnost, i to na svakom planu. Radnja je razuđena prostorno i vremenski na dva dijela, koji se sve vrijeme prepliću.

Jedan dio dešavanja je u banjalučkoj kasarni, sedamdesetih godina XX vijeka, za vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, vrijeme kad je izvršen strašan zločin, dok je drugi dio u Kanadi, Torontu, nakon 1999. godine, kada je isti zločin osvećen.

Naime, studenski protesti iz 1968. godine, u kojim je učestvovao pripovjedač, a koji su, po njegovim riječima, imali naivnu potrebu nešto da promijene u tadašnjoj Jugoslaviji, će biti uzrok zbog kojeg će godinama nakon istih, učesnici tog skupa na misteriozan način nestajati, kako oni koji su ostali u zemlji, tako i oni koji su pobjegli van nje, iako je tadašnji predsjednik Jugoslavije obećao da neće biti represije prema studentima koji su se odlučili na otvoreno iskazivanje nezadovoljstva.

Kako se sve udvaja, kroz roman će se udvojiti i pozadina protesta. Za studente je to bio način za poboljšanje stanja u zemlji, a za pojedine članove Titove Komunističke partije način za ispitivanje snage svog predsjednika i izgleda za moguću podjelu u zemlji.

Bilo da su iznenadna ubistva bila produkt operacija tajne službe ili destruktivni porivi pojedinaca, zlo je to koje ih povezuje. Zlo koje je u samoj srži društva ili, jungovskom terminologijom, Senka, odnosno mračna strana pojedinca.

U banjalučkoj kasarni će se naći misteriozni Dimitrije Donkić, koji će oformiti grupu od pet ljudi, vojnika iz različitih krajeva zemlje koji su služili vojni rok, i nazvati je Životinjsko carstvo, budući da su članovi bande dobili nazive po životinjama.

Nonsens će se ogledati u tome što će Dimitrije dobiti nadimak Rakun, iako je, prema priči pripovjedača, on sve vrijeme bio lovac, dok je jadna lovina i predmet njegovih sadističkih postupaka bio jedan od organizatora protesta Miša Vrabac.

Naš pripovjedač će sebe nazvati kukavicom, a ipak će dobiti nadimak Tigar.

Jedno od njegovih objašnjenja tog nadimka jeste recitovanje Blejkove pjesme Tigar, gdje se uvodi pojam intertekstualnosti, odnosno postupka kada jedan tekst u sebe apsorbuje neki drugi tekst. Osim ove Blejkove pjesme, Albahari će u ovom djelu graditi intertekstualne veze i sa Talmudom, citirajući pritom neke rečenice iz ove svete knjige.

Dimitrije će pobiti trojicu svojih drugova, tako što će prvo navesti Redžepa i Gorana, komšije sa Kosova, da ubiju Mišu, a onda će on ubiti i njih dvojicu.

Radnja bi tako nesmetano mogla da nastavi da teče poslije toga da se ne pojavljuje pitanje zašto je Tigra Dimitrije ostavio u životu.

Ovo pitanje će pripovjedaču postaviti i Mara, njegova djevojka ili supruga, ostaje nejasno. Sa njom će se odseliti u Toronto. Ona će uspjeti da dobije papire za imigraciju, rođena je u Banjaluci. Mara će vidjeti Dimitrija Rakuna i opet dvoznačnost na kraju, možda će ga ona i ubiti. Naime, navodi se da postoje dvije verzije Dimitrijeve smrti, čime se opet posredno podriva istinitost romana, kako na početku, tako i na kraju.

Sve ovo nas može navesti na zaključak da Mara kao lik možda i ne postoji u djelu, već u pripovedačevoj psihi i javlja se kao njegova savjest. Jer će na jednom mestu pripovjedač reći da je ona razlog njegovog života nakon vojničkih dana.

Ona je lik koji nije konkretizovan do kraja, već je ostavljen da lebdi u prostoru i zahvaljujući njoj i pripovjedačkoj vještini našeg autora, nećemo na kraju romana biti sigurni da li je stvarno Dimitrije Donkić sadista i ubica, ili je on to postao zahvaljujući tome što je priča ispričana iz vizure pripovjedača, a naš misteriozni pripovjedač nije onaj za koga se predstavlja.

Mara će dati odgovor pripovjedaču zašto je i dalje živ, iako je prisustvovao izvršenju tri ubistva i jedini je preostali svjedok.

Međutim, mi taj odgovor nećemo čuti, jer će pripovjedač neodređeno reći da isti nije razumio, a da se plašio da ponovo pita, baš da ga ne bi razumio.

Sam Dimitrije će pokušati na kraju, pred samu smrt, dok mu pištolj biva uperen u slepoočnicu, da kaže Mari nešto, ali će pripovjedač biti brži, pa će se podijeljenost ovog romana završiti jednim jedinim pucnjem, koji će i simbolično najaviti prestanak dvodijelnosti i kraj priče.

Poststrukturalistički model, dakle, ponovo dolazi do izražaja, odnosno tvrdnja da književno djelo ne može imati središte, jezgro, nosioca značenja, jednovalentnost istog, već dolazi do zakona igre u jezičkom polju. Ne postoji jedno ispravno značenje.

Osim na značenjskom planu, do podijeljenosti dolazi i na planu strukture ovog romana. Naime, njegovu sadržinu čini klasičan dio u kojem teče naracija pripovjedača, ali koja je puna fusnota, koje su objašnjenja pripovjedača na samom kraju romana, bez kojih ne bismo bili u stanju da shvatimo djelo u potpunosti.

Ono što čitaocu može biti zanimljivo jeste da su i beleške na kraju, odnosno fusnote, potekle iz usta pripovjedača cijelog romana, a ne urednika, recimo.

Opet, naizgled dve suprotnosti u konstrukciji djela koje se slivaju u jedno, dajući pritom strukturi književnog djela nedjeljivost.

Sličan način ponašanja sadržine i strukture romana možemo naći u Albaharijevim ostvarenjima pod naslovom Ludvig i Mrak.

Nit koja se provlači kroz sva tri romana, se sastoji od teme koja se tiče razmatranja zla u društvu, ali i primjene poststrukturalističkog postupka, koji se može primjetiti kako teku radnje romana, od njihovog početka, pa do samog kraja. Upravo je postrukturalizam taj koji miri nauku o kinjiževnosti sa teorijom književnosti, ne dozvoljavajući stvaranje i djelovanje normativne poetike, odnosno propisa i zakona po kojim bi određeno djelo trebalo da nastaje, da se razumije i iščitava. Pa se na osnovu toga važnost ovog Albaharijevog ostvarenja na buduće generacije pisaca može ogledati u potrebi da književna djela nastaju zarad zadovoljsva čitaoca, a opet da se njihovim nastajanjem može bar skromno doprinijeti istraživanjima iz oblasti književnih teorija, odnosno nauke u književnosti.

Jer kako će Rolan Bart reći u svom eseju Zadovoljstvo u tekstu iz 1973. godine: Nikada se ne pravdati, nikada ništa ne objašnjavati, naslada u čitanju jamči za svoju istinu.

 

Za sebilj.net piše: Melida Ibrahimović Kurtanović

 

sebilj.net