Kratak sadržaj starih svadbenih običaja sa područja Sandžaka

Piše: Ena Biberović

856
FOTO: pexels.com
FOTO: pexels.com

Kada počnemo da govorimo ili analiziramo narodne običaje iz našeg kraja, u kojem živi pretežno muslimansko stanovništvo, diskusijama među ljubiteljima narodnih priča nema kraja.

Od priča kojih se stariji ljudi sjećaju, i kojih su dio, najzanimljivije su one o sklapanju braka i običaja koji prate sam čin, jer u njemu sve počinje. Jedini sastanci i viđanja mladih bili su na posijelima, prelima, mobama, svadbama i vašarima. Na tim i sličnim događajima majke momaka bile su one koje su birale. Koju god djevojku da su begenisale (koja im se dopala) za svoje sinove i koju god bi one odabrala – ne bi se smjelo prigovarati. Birane su djevojke koje su dolazile iz čuvenih porodica, iz dobrih kuća, ćerke imućnih i poštenih ljudi.

Djevojke bi primjećivale znatiželjne poglede momaka i njihovih majki, ali one nisu mogle birati, one su samo mogle biti izabrane pa taman i za momke sa mahanom (manom ili nekim nedostatkom). Tako da bi djevojke iz siromašnih porodica koje su malo ,,posjedele“ (duže vremena ostale neudate), najčešće udavali za takve momke koje bi vidjele tek na vjenčanju.

Takvi brakovi bi opstajali uprkos svemu, jer je tako moralo biti, drugi su umjesto njih napravili izbor.

Neke djevojke u dogovorenim brakovima bi imale sreće i poslije odabira počeo bi proces prije same svadbe. Naravno, glavnu riječ vodili su stariji članovi porodice, a mladenci su postupali po njihovim pravilima.

Na ugovoreni dan prosidbe u kuću mlade došli bi članovi mladoženjine porodice, ali u većini slučajeva bez mladoženje. Glavnu riječ vodio je budući svekar ili dobar govornik. Poslije kratkog razgovora otac djevojke pustio bi riječ, a jedan od prosaca bi izašao i to potvrdio pucnjem iz pištolja.

Porodice su se dogovarale o broju svatova, spremi i mirazu koju će djevojka ponijeti i darovima kojim će momak darovati svoju buduću suprugu, kao i datumu svadbe.

Nekoliko dana prije svadbe djevojčina porodica organizuje noć kane, na koju su pozvane samo devojke.

FOTO: Minela Biberović
FOTO: Minela Biberović

Budućoj mladoj se boje nokti i dlanovi kanom koja simbolizuje sreću, dok joj je glava prekrivena crvenim duvakom, četkijom (prozirnim crvenim platnom). Pjevaju se sevdalinke i pjesme koje govore o odlasku mlade iz porodične kuće. Te pjesme nerijetko izazivaju neki poseban osjećaj, često propraćen plačom.

Dolazi ugovoreni dan svadbe, pripreme su obavljene. Ljudi iz mladinog mjesta se okupljaju da isprate nevjestu. Jenđe (mladoženjine sestre ili tetke) pripremaju djevojku za izlazak iz kuće. Pred svatove se iznosi djevojčina sehara sa spremom, a čine je ćilimi, tkane stazice, vunene čarape, mahrame i peškiri sa vezom. Po nekim običajima kada djevojka izlazi iz kuće prvo bi trebala da ugleda mladoženju, ali nekada momak ne bi ni dolazio u svatove. Za djevojku bi bio obezbijeđen konj, koji ju je odvodio do novog doma, a svatovi su išli za njom. Pucanj iz pištolja jednog svata značio je da je djevojka uzeta. Prije svih svatova krenuo bi čovjek koji je odabran da u kući mladoženje traži muštuluk jer dolazi mlada.

Dolazak svatova označavao se ponovnim pucnjem iz pištolja.

Ispred kuće doček. Djevojci se u ruku daje Kur’an i ona desnom nogom prelazi preko praga.

Sve vrijeme jedna starija žena ide uz nju.

U sobi sjedi svekrva i ostali članovi porodice.

Tu se služi šerbe (sok isključivo crvene boje) koje se pije dok djevojka dvori. Nastupa šerijatsko vjenčanje gdje momak i djevojka po prvi put sjede jedno do drugog. Zatim ostali članovi porodice džumbuse (slave) do kasno u noć, sve do trenutka kada mladenci ulaze u đerdek ( ostaju sami).

Svadba bi obično trajala do petka, kada bi se okupljali ljudi iz drugih mjesta i sela i dolazili kao nezvani gosti. Takva svadba se dugo čekala i bila je jedno od onih mjesta gdje se birala djevojka za sljedeću svadbu.

*Izraz u tekstu pripada isključivo autoru.

Za Sebilj.net piše: Ena Biberović