Književnik Enes Halilović za Sebilj.net: ,,Kada priča ponese pisca, ponese ga daleko; meandrira i nosi.”

Razgovarala: Ajla Gusinac

425
FOTO: Tamara Jurišić
FOTO: Tamara Jurišić

Uvaženi Enese, prije nego što pređemo na razgovor, željela bih da Vam se zahvalim što ste izdvojili vrijeme da govorite za Sebilj.net.

Hvala i Vama što ste izdvojili vrijeme i prostor i pozvali me.

U posljednjih nekoliko mjeseci se mnogo govorilo i pisalo o Vama i Vašem novom romanu ,,Ljudi bez grobova”. Roman je u žižu interesovanja došao prije svega zbog svoje književno umjetničke vrijednosti, o kojoj svjedoče svi oni koji su ga imali prilike pročitati, a zatim i zbog prestižne nagrade ,,Zlatni suncokret” koja Vam je dodijeljena za ovo djelo. Šta za Vas predstavlja to priznanje, odnosno šta Vi kao pisac mislite o nagradama? Da li su one potvrda kvaliteta i put do čitalaca u današnje vrijeme?

-Drago mi je što ste prepoznali moj roman kao djelo o kojem javnost govori i koje se nalazi u rukama čitalaca. Priznanje koje je u široj javnosti poznato kao Vitalova nagrada obradovalo me je kao i nedavno priznanje ,,Grigorije Božović”. Nagrade, po meni, jesu važne ako ih dobiju dobre knjige i nagrade nisu važne ako neki žiri nagradi lošu knjigu. Nikakva nagrada ne može sačuvati lošu knjigu od zaborava. Dobrim knjigama nagrade nisu neophodne, ali jesu poželjne. Sav taj medijski cirkus koji prati nagrade poželjan je, jer knjiga dolazi u žižu javnosti. Ima i mnogo žirija koji rade po principu ,,kako da sakrijem dobru knjigu” i po drugom principu,,ja tebi, ti meni”. Takvi su zagadili literaturu, a ima ih naročito u posljednje vrijeme. Ali, postoje i ekolozi koji čiste literarno stanište.

Kako ste i kada otkrili pisca u sebi? Ili je pisca u Vama možda otkrio neko drugi?

-Počeo sam da pišem poeziju proljeća 1992. Imao sam 15 godinica. Otada, do danas, ja sam pjesnik. Iz mene je progovorio jezik zauzdan i razuzdan nekim ritmom i nekim osjećanjem. Već nakon prve pjesme poželio sam da napišem drugu i treću. I tako je to, do danas. Mislim da sam, naročito u ranoj mladosti, bio odgovoran prema poeziji, jer nisam previše objavljivao… kada bih prerastao neke pjesme – tako bi ih ostavio da budu dio moje lične istorije. Ako neki pjesnik mnogo piše, ne treba mnogo da objavljuje. Meni se čini da se radujem napisanoj pjesmi, ali nerado počinjem da je pišem, jer znam kakav je to posao, treba uvijek biti svjež.

Semir Numić, jedan od junaka Vašeg romana, kaže da ljudi više mrze onog ko zna da piše, nego onog ko je krv dužan. Da li je to kob koja zaista prati pisca?

-Pa ima toga. Ima tih ludaka i mrzitelja koji mrze pisce, koji mrze dobre knjige, potvaraju, smišljaju, traže dlaku u jajetu… ima ih i u književnom životu, a ima ih i pored književnosti, u nekakvim pomoćnom objektima kulture i društva, sjede, ogovaraju, zavide, grizu prste… To je neko pravilo koje me dugo čudilo, a sad… ne razmišljam mnogo o tome.

Jedna od rečenica u romanu ,,Ljudi bez grobova” kaže: ,,Sve manje mi je do govora, sve više do pisanja.” Koliko često pisac zaćuti i samo piše? Šta to ćutanje za njega znači?

-Borislav Radović je negdje rekao: Sedi, ćuti i piši. Ćutanje nam treba. Tišina, korisna je za pisca. Valjda je to neki period akumulacije, a kada pisac sjedne za sto, onda mogu i topovi da biju… Kada priča ponese pisca, ponese ga daleko;meandrira i nosi.

Govorili ste o simbolici imena u romanu, pa bih se ja ovom prilikom i na to osvrnula. Da li je tačno da nijedna od imena Vaših likova nije slučajno?

-Da. Tačno je. Imena u mojoj prozi uglavnom nisu slučajna, ciljana su to imena, u romanima naročito, ali moram da ispravim jedno ime u knjizi ,,Potomci odbijenih prosaca”. Jedno ime nije adekvatno, jer sam naknadno saznao značenje tog imena.

Gdje je nit koja spaja ,,Kapilarne pojave” i ,,Ljude bez grobova”?

-Ta nit se jednostavno može nazvati: pamćenje. Potreba da pisac ispriča ono što je upamtio. Pamćenje je, tvrdim to, filter literature. Ono zadržava ono što jeste i propušta ono što nije literatura.

Kako ste se odlučili da naslov romana bude baš ,,Ljudi bez grobova”?

-Teško sam se odlučio. Radni naslov je bio “Sunčevo jaje”. Na samom početku pisanja radni naslov je bio “Nevidljivost.” Dobra su, čini mi se, sva tri naslova, ali sam se konsultovao sa urednikom… Ponekad piscu treba marketinška konsultacija.

Kakva je simbolika jajeta u romanu?

-Postoji nekoliko osnovnih simbola u mom romanu, naravno, to je i jaje, prasimbol koji zadire u istoriju čovječanstva i u istoriju umjetnosti. Rekao bih, to je nužna simbolika.

Potraga za ocem, mitskim, a zatim poetskim, jeste jedna od tema kojom se ovaj roman bavi. Kroz tu potragu ste Vi na izvanredan način uspjeli da spojite svog junaka sa jednim od najvećih i najtragičnijih likova u književnosti, a to je Kralj Edip. Da li je to što će i jedan i drugi u neznanju ubiti oca, jedan riječima, a drugi oružjem, jedino što spaja ova dva književna lika?

-Hajde da ne otkrivamo radnju romana za one koji će čitati. Heraklit kaže:nevidljivi spoj jači je od vidljivog.

 Koliko ste Vi kao pisac prisutni u svom djelu?

-Sasvim dovoljno, nadam se ne i previše. Ako ciljate na to da li ima autobiografskog, moram reći, da, veoma, ali nije sve autobiografija. Ovaj roman je pseudoautobiografija.

Po Vašem romanu ,,Ako dugo gledaš u ponor” rađena je i izvođena istoimena pozorišna predstava. Kakav je osjećaj kad Vam djelo oživi na sceni?

-Dobar je osjećaj, jer su uspjeli da prenesu duh romana na daske. Naravno, nisu cijeli roman stavili u predstavu. Zasmetalo mi je par rečenica, ali moram reći da ta predstava može imati značaj i za one koji su taj roman već čitali i za one koje će sama predstava nagovoriti da odu u knjižaru i kupe ,,Ako dugo gledaš u ponor”.

Enese, zašto ljudi bježe od knjiga?

Danas, možemo reći, nije svaka knjiga za svakoga, ali i nije knjiga za svakoga. Ko bježi od knjiga, neka bježi, jer je bolje on da bježi od knjige nego da naučimo knjigu da bježi od njega.

I za kraj nam recite postoji li knjiga kojoj se uvijek vraćate?

-Naravno. Božja objava. Kur’an Časni. Toj knjizi se uvijek vraćam i trebalo bi češće da joj se vraćam. A ako ste me pitali za knjige koje su ljudi pisali… ima ih, naravno, ima knjiga kojima se vraćam. To su knjige koje su potpisali: Tolstoj, Dostojevski, Mekarti, Fante, Ajtmatov, Bernhard, Platonov, Tamir…

 

Za Sebilj.net razgovarala: Ajla Gusinac
**
Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru. 

Poezija: „Srednje slovo“ (1995, 2016), „Bludni parip“ (2000, 2017), „Listovi na vodi“ (2007, 2008, 2008), „Pesme iz bolesti i zdravlja“ (2011), „Zidovi“ (2014, 2015) i „Bangladeš“ (2019). 

Zbirke priča: „Potomci odbijenih prosaca“ (2004), „Kapilarne pojave“ (2006) i „Čudna knjiga“ (2017, 2018). 

Drame: „In vivo“ (2004) i „Kemet“ (2009, 2010). Romani: „Ep o vodi“ (2012) i „Ako dugo gledaš u ponor“ (2016, 2017). 

Osnovao je književni časopis „Sent“ i književni web časopis „Eckermann“. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, beloruski, jermenski i latinski jezik. 

Halilović je zabeležio 172 narodne zagonetke koje je objavio sa Elmom Halilović u koautorskoj knjizi „Zagonetke (2015). 

Nagrade: Vitalova nagrada 2020. za roman „Ljudi bez grobova“, nagrada ,,Grigorije Božović” za 2020. godinu, Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Ahmed Vali“, „Stevan Sremac“, „Zlatno slovo“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“.

sebilj.net