Kako pandemija može preoblikovati našu opsesiju za produktivnošću?

Autor: Hannah Hickok

182
FOTO: pexels.com
FOTO: pexels.com

Ubrzane promjene rutina radnog života navode neke ljude da radikalno preispitaju svoj pristup  produktivnosti i, čak, promene kvalitet sopstvenih života.

Vikendi Karol Tompkins su izgledali mnogo drugačije. Prije pandemije, tridesetosmogodinja savjetnica za poslovni razvoj budila se oko 6 i 30h, posvjećivala se svom poslu u računovodskoj softverskoj firmi u Londonu i radila je 10 do 12 sati, prije nego bi otila na spavanje poslije 1h.

“Pandemija mi je pomogla da shvatim da nisam sretna, ispunjena ili zdrava kako sam željela da budem”,  kaže Tompkins.  U posljednjih 9 mjeseci, Tompkins je smanjila broj radnih sati na pola, udvostručila sate za spavanje, smanjila migrenu i čak povećala uspješnost obavljanja poslova na dnevnom nivou.

Vjerovatno mnogi od nas prepoznaju sebe u Karolinom životu prije pandemije. Živimo u društvu opčinjenim produktivnošću – njenim uvećanjem, hakovanjem i pomjeranjem granica. I, na mnogo načina, ovo pomjeranje granica produktivnosti je postalo još gore samim nastupanjem pandemije jer se ljudi nerviraju kako da vrijeme provedeno u kući “iskoriste na najbolji način”. (Pritisak da “konačno smršate” ili “završite taj projekat za uređenje kuće” takođe, ne pomaže.) Otkako su firme svoj rad prebacile na rad na daljinu, obavljanje svake obaveze postao je način da zaposleni dokažu svoju produktivnost supervizorima kojima više nisu stalno pred očima.

Kako se pandemija nastavlja, nećemo biti “manje opsednuti” produktivnošću. Kako god, imamo rijetku priliku da preispitamo šta produktivnost, u stvari, predstavlja.

Tompkins je jedna od mnogih koja, zbog novonastale situacije usled pandemije, preispituje produktivnost nalazeći da stara definicija rada bez prestanka nije pomogla njenom zdravlju, osjećaju ispunjenosti, niti je unaprijedila njen uspjeh na poslu. Sada, neki ljudi kritički posmatraju svoje odluke i iznova definišu produktivnost, ovoga puta uključujući brigu za svoje JA. Pravljenje koraka unazad nije pomoglo ovim radnicima samo da uspore, već je otvorilo mogućnosti i za bolji kvalitet života.

Mijenjanje “internaliziranih vrijednosti”

Ako se osjećamo kao da smo programirani da budemo produktivni onda to i jesmo. Naša kulturalna opsesija za produktivnošću ima svoje duboke korene.

“Sama važnost toga da “budemo produktivni” doseže nekoliko vijekova unazad,” kaže Seli Meitlis, profesor organizacionih nauka i liderstva u biznis školi na Oksfordu. “Ali, u toku posljednih 30 godina,  mnogi su nas neumorno molili da poboljšamo ličnu produktivnost, da težimo tome da budemo efikasniji i efektniji i da završavamo više poslova brže. Mnogi ljudi su toliko internalizirali ove vrijednosti da promjena istih više nije jednostavna.”

Ovo pomjeranje granica produktivnosti je postalo još gore samim nastupanjem pandemije jer se ljudi nerviraju kako da vrijeme provedeno u kući “koriste na najbolji način”.

Ovo znači da je , iako se tokom godina povećao broj razgovora o balansu između posla i života – a posebno usred prelaska na rad na daljinu – “diskurs produktivnosti i dalje je fantastično dominantan u našem društvu”, i da nije lako izbjeći takav način razmišljanja. “Ljudi odbijaju da probaju nešto novo jer se komfor nalazi u status quo”, kaže Grejs Maršal, vodič za produktivnost i autor knjige “Kako biti stvarno produktivan: Dostizanje jasnoće i dobijanje rezultata u svijetu u kome se nikad ne nazire kraj poslu.”

“Postoji razlika između razumijevanja da je nešto dobra ideja i primjenjivanje iste.”

U svakom slučaju, sada radnici nisu morali da donose odluke. Pandemija im ih je nametnula.

 “Mnogo ljudi ima priliku da vidi kako je to kada imaju pravo da sami odaberu kada će i gdje će da rade, umjesto gubljenja vremena na putovanje do posla i tačno određenog radnog vremena. Za neke, jednostavno privremeno kočenje i nastajanje prilike za razmišljanje je rezultiralo promjenama u vrijednostima,” dodaje Maršal.

“Prije pandemije, moja definicija produktivnosti bila je završavanje što je moguće više stvari sa moje to-do liste,” kaže četrdesetčetvorogodišnjak Stiv Voters, preduzetnik iz Vašingtona DC. “Imao sam osjećaj da se previše rasplinjavam u obavezama, ali sam bio istovremeno toliko zauzet da nisam imao vremena da razmislim kako to da promijenim. Da nije bilo forsirane pauze zbog pandemije, vjerovatno bih još uvijek radio tim tempom.”

Tompkinsova je, takođe, bila uhvaćena u takav ciklus dok ga nije zaustavila pandemija. Primjetila je imbalans njenog produktivnog fokusa: posao je nadmašio mnoge druge aspekte života. “Prije ovoga, značili su mi samo moji profesionalni ciljevi, a sve drugo je bilo odbačeno na stranu, uključujući i moje zdravlje,” kaže ona.

Oboje, i Vaters i Tompkins, promijenili su svoj odnos prema tradicionalnoj definiciji produktivnosti. Oni su sada među radnicima koji shvataju da nije samo produktivnost u poslu važan ishod, već uključuje i obavljanje stvari koje će ih približavati sveobuhvatnom cilju.  Jednostavno, vrijeme provedeno u radu na samom sebi je jednako produktivno kao vrijeme provedeno u radu na karijeri.

Za Vatersa, zatvaranje firme koju je posedovao (posljedicom pandemije) dovelo je do snažnog poziva za buđenje i novog prisupa produktivnosti. “Isprva, bio sam šokiran zbog iznenadne promjene, ali jednom kada sam prihvatio taj diskomfort, pronašao sam duboki osjećaj jasnoće,” kaže on. “Sve ovo me je dovelo do implementiranja esencijalizma u moju ličnu dnevnu rutinu: ideja da radim manje, ali bolje. Počeo sam da se fokusiram na najbitnije stvari, umesto toga da budem fokusiran na mnogo različitih stvari istovremeno.” On je započeo i novi biznis. Sada, Vaters se budi 2 sata ranije nego inače i radi do 14.00h. Smanjio je slanje imejlova, pozive, društvene mreže i vijesti, provodi manje vremena u preteranom analiziranju odluka nego ranije i trudi se da se distancira od toksičnih osoba.

Tompkinsonova je redukovala broj radnih sati bez negativnog uticanja na produktivnost. Uspela je čak da doprinese više time što je ograničila svoju dostupnost za sastanke. Sa više sna, ona dolazi svježa na posao, puna energije, što joj je omogućilo da donosi uticajnije odluke i da postiže ciljeve, pa je i njen menadžer takođe, srećan. Ovo novostečeno slobodno vrijeme Tompkins provodi sa porodicom, odmara ili meditira. (Pre pandemije, ona je smatrala ovo “potpunim gubitkom vremena”.) “Imam želju da  praktikujem ove pozitivne promjene, pa čak i kad se život vrati u neku vrstu nove normale,” kaže ona.

Da li će vrata ostati otvorena?

Ova nova holistička perspektiva produktivnosti je unapredila živote mnogih radnika, dajući im satisfakciju, balans i uspjeh istovremeno. Kako god, iako su radnici pronašli ključ boljeg mesta, nisu jedini faktor koji utiče na to da li će ta vrata ostati otvorena.

Kompanije u kojima su ovi radnici zaposleni moraće da prihvate novo poimanje produktivnosti, inače će se stvari vratiti na staro. Da bi usvojili dugoročne promjene, većini je potreban pristanak poslodavaca. I premda istraživanja pokazuju da se produktivnost preduzeća u mnogim slučajevima povećala od pojave Covid-19, stručnjaci se slažu da čak i globalna pandemija ne može poništiti duboko ukorijenjene paradigme korporativne produktivnosti u toku samo jedne godine.

“Da bi organizacije mogle napraviti takve promjene širom svijeta, morali bismo vidjeti i promjene poticaja, pojačanu regulativu ili dovoljno vođa i kompanija da vrše socijalni pritisak i stvaraju norme,” objašnjava Majkl Park, asistent profesora menadžmenta u Varton školi Univerziteta Pensilvanije, i supervizor studije produktivnosti na daljinu.

“U suprotnom, brinem da ćemo se vratiti u stanje prije pandemije jednom kada se stvari `normalizuju`.”

Dešavanje toga može dovesti do konflikta između kompanija koje nude posao i radnika koji traže isti. “Pandemija je ubrzala odbacivanje verovanja da su finansijski i produktivni ishodi jedini ishodi koji nešto vrijede,” kaže Šošana Dobrov, asistentica profesora menadžmenta u londonskoj školi za ekonomiju i političke nauke. “Opet, trebaju nam promene na nivou sistema, ili ćemo sve više nailaziti na neslaganje između onoga što radnici žele i onoga što su poslodavci voljni da ponude. To će rezultirati sve većim brojem ljudi koji će se odlučiti na isključenje iz postojećeg radnog sistema.”

Vaters, vlasnik firme, se slaže. “Biće razlike između vlasnika firmi koji razumeju novi pristup produktivnosti i koji su otvoreni za promjene i onih koji pokušavaju da se vrate na status quo, koji je vladao prije pandemije,” kaže on. “Vođe biznisa će morati da ohrabre zaposlenike koji su otkrili novi način rada s kojim bolje funkcionišu ili će, ukoliko to ne žele, riskirati da izgube radnike zbog toga što će biti firmi koje će to uraditi.”

Što se tiče njenog dijela posla, Tompkins teži ka budućnosti koja je u balansu optimizma i realizma. Ona planira da nastavi sa primjenjivanjem novog pristupa, i predviđa potencijalno vraćanje u kancelariju sa fleksibilnijim rasporedom obaveza. “Moj šef je sretan zbog toga što i dalje obavljam posao kako treba, čine se ispravni koraci i produktivnost nije opala,” kaže ona. “Imam osjećaj da je menadžment sretan zbog toga kako su se stvari promijenile, ali još uvijek ništa nije odlučeno.”

Iako je nemoguće znati šta će se desiti sa načinom rada kada prođe pandemija, radnici uvijek mogu izabrati da se prilagode u vezi sa produktivnošću. Pandemija nam je donijela rijetku priliku preispitivanja značenja “produktivnosti” i dala je radnicima šansu da se osvježe za svoje dobro i, nadamo se, za bolja radna mjesta, takođe.

Autor: Hannah Hickok

Izvor: (BBC) 

https://www.bbc.com/worklife/article/20201230-how-the-pandemic-could-redefine-our-productivity-obsession

Za sebilj.net sa engleskog prevela i obradila: Aiša Halitović