Kako nam internet stvara pogrešnu sliku o svijetu?

Aida Camović i Martina Ilić, urednice bloga liliputanke.com

274

Kako nam internet sužava vidike umjesto da ih širi i šta mi možemo da uradimo povodom toga?

Iako nezdrava navika, većini nas je provjeravanje društvenih mreža prva stvar koju uradimo čim otvorimo oči. Ono čega možda nismo svjesni, jeste da je to što putem mreža dobijamo napravljeno i skrojeno specijalno za svakog od nas, u zavisnosti od naših interesovanja.

Prateći šta gledamo, na šta klikćemo i šta lajkujemo, društvene mreže i Google postepeno uklanjaju sa naših početnih strana sve za šta nismo pokazali interesovanje.

 „Pa to je super!“ -reći će neko. „Baš je divno što mi se prikazuju samo stvari koje me interesuju!“

Samo što – nije, nimalo nije divno. Jer onda dobijamo samo informacije koje se poklapaju sa našim stavovima, u koje već vjerujemo. Zato ostaje  malo prostora da doživimo razmjenu ideja, ”naletimo” na nešto drugačije i inovativno.  Počinjemo da mislimo da je naš način razmišljanja jedini ispravan i da svi drugi misle isto.

Ta pojava da svoja ponašanja i navike generalizujemo na veliki broj ljudi, u psihologiji se naziva lažni konsenzus. Skloni smo da mislimo da se veći procenat ljudi slaže s nama nego što je stvarno tako.

Na primjer:  Nakon što pogleda neki film, osoba kaže da je odličan. Zatim tvrdi da je nemoguće da se nekom ne sviđa i precjenjuje procenat ljudi koji su oduševljeni.

Ili: Osoba više voli mačke nego pse i ubijeđena je da je isto kod većine ljudi.

Ili kada neko kaže: ,,Ja ne znam apsolutno nikoga ko to radi.”

Mi  mislimo da drugi donose odluke onako kako ih mi donosimo. A kada se ne podudaraju s našima,  skloni smo da ih ocijenimo kao čudne ili neprihvatljive.

Zašto se to događa?

Zato što pozitivno utiče na naše samopouzdanje ako mislimo da se ljudi sa nama slažu.

Zato što se obično družimo sa ljudima sličnih interesovanja i pogleda na svijet, i tako stvaramo lažnu sliku o učestalosti sopstvenih stavova, jer imamo ograničen uzorak na osnovu kog donosimo procjene.  Što znači da one vjerovatno neće biti baš tačne kada predviđamo ponašanje šireg kruga ljudi. Efekt lažnog konsenzusa nije moguće u potpunosti izbeći, svi smo mu skloni.To je upravo ono što nam se dešava na internetu danas.

Znate li šta je filter bubble?

Ne postoji standardni Google. Možda zvuči logično da svi dobijemo iste rezultate kada ukucamo pojam ,,Srbija”, bez obzira na to koliko imamo godina, kog smo pola i u kojoj državi se nalazimo dok to radimo. Međutim, dešava se nešto sasvim suprotno. Na osnovu našeg lajkovanja, komentarisanja, gledanja na internetu, Gugl pretpostavlja šta bi moglo najviše da nam se sviđa i na šta ćemo kliknuti, pa nam to i servira.

Ako ti i ja guglamo isti pojam, svako sa svog telefona, nećemo dobiti iste rezultate.

Kako se web kompanije bore da skroje svoje usluge (uključujući vijesti i rezultate pretrage) u skladu sa našim ličnim ukusima, postoji opasna nenamjerna posledica: Ostajemo zarobljeni unutar  svog balona gdje nam se pokazuje samo ono na šta ćemo kliknuti. Taj balon se zove filter mjehurić. On zavisi od toga ko ste, koliko imate godina,  čime se bavite…  To je neka vrsta vašeg ličnog univerzuma informacija u kome živite online.

Internet je prvobitno zamišljen kao prozor u svijet, platforma za širenje ideja, gdje upoznajemo ljude drugačije od nas, saznajemo nove stvari i preispitujemo svoja ubjeđenja, a danas postaje sve suprotno od toga.

Danas, na internetu živimo u paralelnim, ušuškanim univerzumima u kojima je sve što čujemo samo potvrda onoga što znamo i prostor u kome čujemo samo sopstveni eho.

Razni algoritmi i filteri nam prikazuju sve više i više onoga što želimo da vidimo, jer je cilj društvenih mreža da se na njima što duže zadržimo i to je način da to i postignu.

Prije pojave interneta, medije su uređivali ljudi urednici. Na internetu su urednici: algoritmi, kompjuterski programi koji imaju unaprijed zadat način filtriranja.  Iako su algoritmi mnogo brži i efikasniji u sprovođenju pravila nego ljudi, oni nemaju jednu jako bitnu osobinu koju imaju ljudski urednici – etiku. Algoritmi prikazuju samo ono što smatraju relevantnim u datom trenutku. Nemaju (još uvijek) sposobnost da procijene kako da naprave balans informacija raznih strana, da prikažu različite tačke gledišta – što je osnova demokratije. Prikazuju nam zanimljivo i zabavno,  a bitno je da nam prikazuju i ono što je važno, neprijatno, teško, drugačije.

Šta uraditi povodom toga?

Mnogo se već radi na tome, teži se zakonskom uređivanju mnogih stvari na internetu koje do sad nisu bile predviđene.

Ali prva stvar koju danas možeš da uradiš da bar malo to ublažiš je:

Promijeni opciju na svom fb. feedu iz  “najzanimljivije” u “posljednje postavljeno”. Tako će tvoja početna strana prikazivati vijesti hronološki, umjesto onih koje su najčitanije (jer to nisu uvijek i najvažnije).

Zatim podesi opciju da primaš notifikacije za sajtove i ljude koji su ti najbitniji i koje ne želiš da propustiš. Na ovaj način se osiguravaš da budeš u toku i sa najnovijim stvarima i sa onima koji te najviše interesuju.

Zašto je bitno da budemo više edukovani i upoznati kako algoritmi sajtova poput fb-a i google-a funkcionišu?

-Jer ćemo više obraćati pažnju između jednostavne aktivnosti, kao što je lajkovanje i toga koje informacije stižu do nas, a koje ne.

Drugi veoma bitan način da izađemo iz tog mjehurića u kom nam je sve blisko i poznato jeste – dijalog.

Dijalog je jedini način da dođemo u kontakt sa cjelinom čiji smo svi dio.

I zato je razmjena iskustava uživo sve važnija.

Dijalog ne postoji ako u njemu nisu prisutne jasne povratne informacije, i to ne samo o problemu o kojem se radi, već i o stvarnom doživljaju osobe sa kojom se o tom problemu raspravlja. Ako su povratne informacije nejasne, onda to nije dijalog.  Savremeni čovjek u susretu sa drugim ljudima sve manje očekuje od njih odgovore na svoja pitanja. Razgovor sa drugima se često pretvara u razgovor sa sobom.

Dijalog je mnogo više od običnog razgovora.  To je sposobnost slušanja drugih. Slušajući upoznajemo prošlost, vrijednosti i očekivanja, mišljenja, nade i snove. I, što je najvažnije, slušanjem otkrivamo kako se osoba osjeća i zbog čega.

Zato koristite sve moguće tribine, seminare, obuke, druženja sa različitim ljudima i ne propuštajte priliku da ih stvarno slušate šta pričaju, a ne da samo slušate svoj red.

Bitno je da shvatimo značaj razmjene ljudskih ličnih priča i iskustava, jer nisu filtrirani kao na internetu i iz njih ćemo saznati nešto što nam nikada prije nije ni palo na pamet da izguglamo.

 

Za sebilj.net pišu: Aida Camović i Martina Ilić

*Aida i Martina su urednice bloga Liliputanke.com, gdje dijele svoje tekstove o umjetnosti, književnosti, putovanjima i drugim korisnim stvarima.