Iz sveg strančevog glasa

Piše: Ilma Rašidović

800
FOTO: unsplasch.com
FOTO: unsplasch.com

Strana mi je svaka straná, kojoj god da se lomljiv predam. Krenuo sam nekud, u suhi svijet, mokrog lica. A ne znam kud bih, ja, stranac, u još više meni stranaca, u još više stranih stranica…ove moje tanke knjige. Gdje je otišlo moje poznavanje svijeta? Šta to bješe pripadanje ? Davim se u moru stranaca. Još nešto je, sem mora tog, smrtno duboko – to što sam i sam voda. Gušim se. Još nešto je, osim vazduha, crno – to su moje istine. I šta sve neću vidjeti; stranim pogledima na stranom putu sa srcem koje upada u strane rijeke. Šta sve neću čuti stranim ušima i izustiti jezikom koji ni sam ne prepoznaje svoje riječi. Koja je tvoja moć, stranče? Ili, kakva te je to nemoć snašla? Svome si srcu najneviniji, a tuđim si snositelj najvećih krivica. Čije je srce u pravu? Nije li tvoja najteža krivica što si tako…nepoznat?

Kad bolje pogledam, vidim kako nestajem u svijetu gdje se gotovo svi poznaju, lahko prepoznaju, gdje ništa strano nije. Otuđenost je zločin. Mene mori beskraj stranih mi pitanja, a ovaj svijet za sve ima poznate odgovore, sem za ono koje mi je jedino blisko: Šta to bješe pripadanje?

Krenem li dalje, priuštim li sebi slast još jednog jedinog koraka, bojim se da ću se stopiti u ovo zatočeništvo. Zato se zaustavljam. Zato šutim. Ta šta ja imam reći? Strani jezik moje duše niko ne razumije. I zaista ga je teško naučiti. Zato šutim. A poželio bih da predam bar jedan red mojih snova. Da im dam slova i glasove, no bojim se. Smrt oko mene vrijeba. Dok ja puzim, ona trčeći oblijeće oko mojih strahova. Hoću li ikada stići da budem hrabar dok sam pod ovim nepoznatim svodom?

Vani je mraz, unutra su vatre, a gdje sam ja? Tvrdoglavo opipavam vjetar, tražim svoje mjesto. Ali ne vidim, ne pronalazim… Nevidljivog poveza preko očiju još uvijek se nisam okanio. Hoću li ikada progledati dok me bode sljepilo stranputnica?

Bježi, stranče – kažem sebi. Pobjegni sjećanjima. Sjećaj se kako si nekad poznavao sve što ti je sad strano. Sjećaj se očiju koje si nekad volio. Sjeti se ruke koju si držao. Poznavao si, poznavali su te…i te oči, i ta ruka. Ne, ti ih nisi zaboravio. Samo su i oni sada tek samo stranci. Šta to bješe pripadanje?

Sklonim se pod strehu molitve. Ali me ni mjesto molitve više ne prepoznaje. Tu moje srce laže moje tijelo. Tijelo se povija, usne pomiču, a srce je ukočeno i nijemo. Okorjeli stranac pred Onim kome sve je poznato.

Plakao bih. Znao sam nekad neke riječi utjehe. Zaboravio sam. Utješim se tišinom. Šta li je u njoj tako strano? Ili, šta je u njoj tako poznato? Možda najviše ona na mene liči. Najedem se ćutanja, ćutanje se najede strančevih suza, suze se najedu mraka, mrak se napoji nadom u svjetlo… Kakav je ovo lanac obmane?

Čini mi se da me neko doziva. To je laž. Ko će stranca iz tame dozivati? Zaljubljujem se u pomisao da mi vrijeme klizi kroz prste. Trebalo bi češće da se podsjećam kako sam prolazan. Možda se tako lakše podnosi i odnosi zvanje stranca.

Da mi je poletjeti tamo negdje ranije, il’ pomirisati ono kasnije, samo da nisam sad. Ovo sad i ovdje veći je i bolniji stranac meni od mene samog. Jecajem se radujem kad pomislim na povratak. Kad pomislim da saznat ću šta je pripadanje.

Negdje tamo, živi mjesto za stranca. Mokro kao prozor. I ono neće umrijeti sve dok mi ne pripadne. Jednog dana suhi svijet pustiće kišu da pleše. Umjesto da ćutim, iz sveg glasa ću se nasmijati. I neko će da me čuje. Tada ću naučiti šta je pripadanje. I neko će moje strane rane da prevede… na jezik ozdravljenja. To ću biti ja.

 

Za Sebilj.net piše: Ilma Rašidović