Intervju sa Nadijom Rebronjom

Razgovarao: Emil Gracić

1102
  • Za Avda Međedovića smo čuli kada su ga počeli izučavati na harvardskom univerzitetu, te prozvali balkanskim Homerom. Nadijina djela su prevedena na desetak jezika, za njene pjesme komponovane kompozicije na konzervatorijumu Niccolo Piccini u Bariju. Zašto smo mi narod kojem uvijek drugi moraju da ukažu na blistavost vlastitih bisera?

Ne bih se usudila da poredim sebe s Avdom Međedovićem, no vezano za Vaše pitanje, prepostavljam da je to prirodan i vjerovatno dobar put. Tokom svojih putovanja najviše sam naučila o sebi i nama posmatrajući ono blisko i poznato kroz kontekst širine svijeta. Mi se na mnogo nivoa nalazimo na međama, razmeđama, granicama, u previranjima, i istorijski, kulturološki, geografski, politički. Oduvijek smo zatočeni u međuprostoru i naša je liminalnost naša suštinska osobina. Na svoju nepovoljnu poziciju smo navikli i u tome smo se uspavali. Zato je izuzetno važno da pogledamo sami sebe iz perspektive drugih, i da budemo svjesni širine i punoće svijeta. Kod nas se, inače, kultura često doživljava previše lokalno.

Nadija Rebronja <br> (FOTO): Ešref Džanefendić
Nadija Rebronja
(FOTO): Ešref Džanefendić
  •  Je li književno djelo odraz umjetnika, ili je pak umjetnik odraz tog djela? Ko koga tu stvara?

O toj temi sam napisala jednu pjesmu, pa mi dozvolite da odgovorim stihovima:

posljednju pjesmu rukopisa

napisala sam pred spavanje

ja sam pospana a tekst se budi

ja spavam a tekst korača

spavam

tekst odlazi

i razgovara

razgovara

upliće se

ulančava

spavaj

govori tekst

  • Nakon iščitavanja Vašeg „Plesa Morima” bio sam zaokupljen stihovima Attara Nišaburija, koji veli: „Nije čudo ako lađa morem plovi samo, / Ako na jednu lađu hiljadu mora stane – to čudo je!“ Vama je upravo to pošlo za rukom. Odakle motivacija za sintezom toliko različitih (uslovno rečeno – suprostavljenih) svjetova?

Identitarna slojevitost je realnost bez koje, za mene, i ne bi bilo poezije. Zapravo, moj život, onaj poetski i onaj realni, teče kroz traganje za sveobuhvatnim. Simbol tog traganja za mene je Borhesov Alef. Teorija je pak sklona terminu kulturnog sinkretizma. Naša društvena realnost sklona je odvajanju kulturnih slojeva i prisilnom pojednostavljivanju kompleksnih kulturnih identiteta, a to je jedan neprirodan proces koji nas dovodi u stanje stalnog mučenja. Moja poezija ima tendenciju, ili bar ideju, da nadraste sve to.

  • „Flamenko Utopija“ također uvezuje različite svjetove u jednu cjelinu, ali sa potpuno drugačijim sadržajem i formom. Koliko je jednom umjetniku teško da izbjegne opasnost „ponavljanja“?

Svaku knjigu koju pišem doživljavam kao jedan specifičan imaginarni prostor koji ima svoj sistem, svoje zakone, svoju utopijsku dimenziju ali i probleme koji ga opsjedaju, svoja traganja i svoju muziku. Iz tog prostora nerado izlazim, sve dok ne osjetim u potpunosti da je ostvario sve što je bilo potrebno i da se njegova melodija zaokružila. Tek tada prelazim u drugu knjigu. Zato pišem dugo i sporo a knjige objavljujem rijetko.

  • Da morate da se odlučite za jedan muški lik iz svoje „Utopije“, koji bi to lik bio?

To bi vjerovatno bio Anhel iz pjesme anhel, dok korača, jer sam u tu pjesmu unijela najviše vlastitog doživljaja svijeta. U toj pjesmi sam preispitivala nešto što nazivam teorijom mape; duboki doživljaj stapanja kože, tijela sa simboličkom mapom svijeta.

anhel, dok korača

moja unutrašnjost
je splet ovih ulica
opet sam bio grad
juče sam bio beograd
danas sam bio buenos ajres
sutra sam bio izbrisana tačka
na pohabanoj mapi
sada
otkucavam
kroz uličnu buku

  • Uradili ste naučnu studiju pod naslovom „Derviš ili čovek, život i smrt“. Možete li nam ukratko predstaviti njen cilj?

Studija Derviš ili čovek, život i smrt se bavi religijskim podtekstom romana Derviš i smrt Meše Selimovića i nastoji da preispita odnos tog romana prema islamu i religijama uopšte. Nastojala sam da objasnim kako funkcionišu citati iz Kur’ana u tekstu romana, kao i priče o Božjim poslanicima, zatim citati sufijskih pjesnika i filozofa kao što su Ibn Arebi, Rumi, Gazali… Na kompleksnom sistemu citata, Selimović je izgradio moderan roman o čovjekovoj potrazi za savršenim idelima i njegovim suočavanjem sa vlastitom nesavršenošću. Iz tog ugla čitano, ovaj roman zapravo preispituje ljubav kao opšteljudsku težnju.

  • „Tamo gdje se teško živi – lijepo se govori.“ Kako se sada u Sandžaku živi? Kako se govori?

Sandžak je mikrokosmos svjetskih i bjelosvjetskih zabluda i dilema, ali na osnovu svoje kulturne kompleksnosti i višeslojnosti, i mikrokosmos svih vrlina punoće svijeta. Naša društvena realnost iliti društvena nezrelost, čini da zablude preovladavaju, a da smo vrlina najčešće nesvjesni. Ipak, Sandžak ima vrhunske intelektualce i stvaraoce koji kroz svoja djela govore, iako su često posve zanemareni.

  •  Ko u Sandžaku najviše govori?

U Sandžaku trenutno najviše govore oni koji nemaju šta da kažu.

  • Mnogi Vas smatraju odličnim poznavaocem života i djela Ćamila Sijarića. Govoriti o čovjeku koji spada u sam vrh svjetske književnosti je zasigurno van obima jednog intervjua… Htio bih međutim da se osvrnemo na naš odnos prema tom čovjeku. Kako Sandžak danas doživljava Sijarića? Ima li on u našem društvu, našem kulturološkom ambijentu, pa i indivudualno u nama samima zasluženo mjesto?

Ćamil Sijarić je autor koji je imao ugled i značaj na širem prostoru bivše Jugoslavije, što se danas uglavnom odnosi na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Mislim da je on vanvremenski i svevremenski autor i da će se različite generacije na različite načine vraćati njegovom djelu. Na osnovu aktuelnih književnih tendencija i ideoloških okolnosti, on može u doživljaju neke generacije biti manje ili više prisutan, ali ne može izgubiti na aktuelnosti.  U ovom trenutku Sandžak se prema Sijariću odnosi sasvim korektno.

  • Čemu nas uče njegov život i rad?

Često kada govorim o Sijariću pravim metaforičnu vezu sa Hafizovim Divanom. Postoji derviško vjerovanje da onaj ko ima neku dilemu treba da otvori Hafizov Divan i pogleda u gazel koji se slučajno otvorio, tu će sigurno naći rješenje za svoj problem. Koje god mjesto slučajno otvorimo u ukupnom Sijarićevom opusu naći ćemo mnogo toga o Sandžaku i svim njegovim dilemama. U štampi je moja naučna studija koja pokazuje na koji način se Sijarićev romaneskni opus prema tim dilemama odnosi.

  • Anegdota „Ćamilion“ koju ste jednom prilikom ispričali, govori o Sijarićevoj pobjedi na književnom konkursu, te osvajanju izuzetno vrijedne nagrade. Iako sarkastična, ta priča nas uči razvijanju zdravog takmičarskog duha. Možete li podijeliti sa nama još jednu anegdotu?

Ćamil Sijarić je poginuo kada sam ja bila mala, tako da su sjećanja koja imam na njega prilično nejasna, ali nisu nevažna za mene. Ipak, najzanimljivije angedote o Sijariću pričaju njegovi savremenici, pa je najbolje da prenesem jedno sjećanje svog oca, koji je opisao kako su se njih dvojica upoznali, i kasnije postali najbolji prijatelji:

,,Ćamila Sijarića, ako se ne varam, upoznao sam 1966. godine. […] Neko je nekim čudom bio predložio mene da na skupu mladih jugoslovenskih pesnika predstavljam Crnu Goru. Na jednom skupu razgovaralo se i o problemima mladih pisaca. Tu sam i ja nešto pričao. Ćamil Sijarić je sedeo u prvom redu i slušao nas pažljivo. Kad se taj razgovor završio, pozvao me k sebi. Veli mi: ,,Znaš li koliko Murat Mučić ima goveda?” Velim da su u Murata krave četiri, od volova dva jarma i peti bik, a junad brojao nisam. Dopalo mu se što sam prihvatio razgovor o jednom narodnom tribunu, da će mi: ,,Bogami, ti si moj. Hajde da ručamo.” […] ,,Bihorce si čitao?”, veli mi za ručkom. Ja ispričam i kako sam Bihorce pročitao. […] Velim da mi je roman bio doneo jedan Sijarić. Čini mi se da mu je bilo ime Ismet i da je Šabanov. Bila je velika navalica na roman, kao u vodenici kad se melje žito. Čitala se ta knjiga na poselima, kao na nekakvim kružocima. Sav je Bihor sricao Bihorce, jedan čita a drugi slušaju. Ja sam knjigu dobio na nekoliko dana, otprilike od srede, pa da u ponedeljak vratim. Ponedeljak je bio siguran dan za vraćanje. Ja sam knjigu morao čitati noću kod petrolejske svetiljke, zvane lamba jer sam po danu morao učiti a i malo je vremena bilo zbog udaljenosti škole. Čitao sam glasno, a otac me slušao. Kad se umorim, odmeni me otac. Mi tako na smenu čitamo Bihorce. Ako neko dođe na posedak, i on sluša. U nedelju sam sam čitao pa uveče ispričao ocu šta sam pročitao. Uoči ponedeljka, pri kraju knjige, stigli su posečari, pa i oni slušali, vrteli glavom i ponekad dobacivali. Posle su moji rođaci nosili priče onima koji nisu čuli to što piše u Bihorcima. Pričalo se otprilike ovako: ,,E jadan, donijelo ono dijete Iljazovo orman Ćamilov. E svašta tu ima, da pukneš od smijeha, aman kako je to sve lijepo sastavio. I o ljudima, i o djeci, i o ženama, i o stoci, i o zapisima, i o ovcama ima u tome ormanu. Bože mili pametan li je taj naš Ćamil…” Ćamilu se ta moja priča o čitanju Bihoraca u Bihoru bila dopala.” (Ismet Rebronja, sjećanja na Ćamila Sijarića, ,,Dobri čovjek, kod dobre vode, a mi mu Ćamil nadenuli ime.”, u: ,,Ćamil gora razgovora. Savremenici o Ćamilu Sijariću”, Pljevlja, 2001)

  • Koji su Vaših pet „must have“ naslova za čitateljstvo Sebilja?

Antologije usmene književnosti Huseina Bašića

Ljepota i srce, Ahmed Vali

Konak, roman, Ćamil Sijarić

Poezija Ibrahima Hadžića

Rimski epigrami Sinana Gudževića

  • Za kraj želim da Vam se zahvalim na izdvojenom vremenu, ali i pričama „Ogledalo i piano“ koje ste ustupili našem portalu. Nadamo se da ćemo udruženim snagama doprinijeti daljoj afirmaciji umjetnosti, nauke i kulture.

Hvala Vama i Sebilju.

 

Razgovarao: Emil Gracić 

Nadija Rebronja (1982) je pjesnikinja i esejistkinja. Doktorirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Predaje književnost na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Njena poezija je prevođena na engleski, španski, italijanski, francuski, nemački, poljski, turski, persijski, makedonski, albanski i slovenački jezik. Predstavljena je na više značajnih književnih manifestacija i festivala u Evropi, Aziji i Latinskoj Americi. Po poeziji iz njene knjige ,,Ples morima” u prijevodu na italijanski, 2016. godine napravljeno je osam kompozicija na konzervatorijumu Niccolo Piccini u Bariju, koje su predstavljene na nekoliko koncerata u Italiji, Danskoj i SAD. Kao naučnik-istraživač boravila je na Univerzitetu u Beču (2009) i Univerzitetu u Granadi (2010—2011). Kao predavač književnosti održala je nekoliko gostujućih predavanja na univerzitetima u Panami na španskom jeziku. Govori engleski, španski i turski, služi se ruskim i poznaje arapski jezik. Dobitnica je Priznanja za poeziju gradonačelnika grada Penonome u Panami. Školovala se, duže ili kraće živela u Novom Pazaru, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Granadi, Beču i Istanbulu. Ne vjeruje u adrese ni mjesta boravka.

Sebilj.net