Njegovi rezultati u 80-im godinama prošlog vijeka svrstavaju ga među najistaknutije karatiste sa prostora bivše SFRJ. U to vrijeme ostvario je brojne uspjehe kao reprezentivac i kapiten, a kasnije i kao selektor karate reprezentacije tadašnje Jugoslavije, a nakon njenog raspada i kao selektor samostalne države Makedonije. Svoje iskustvo i znanje prenosi i van svog matičnog sporta, kao član Direktorijuma i kao predsjednik komisije za nauku i sport u Makedonskom Olimpijskom Komitetu gdje djeluje na stručnom unapređenju sporta. Uspjehe ostvaruje i danas kao predsjednik i šef stručnog štaba SKK “Vardar” iz Skoplja, a svoj doprinos je donedavno davao i kao predsjednik Stručnog Savjeta karate federacije Makedonije. Familijaran i poslovan čovjek, predavač na dva univerziteta, ali prije svega profesionalac koji više od trideset godina radi kao edukator mladih sportista i djece.
-
Zbog čega ste se odlučili da trenirate karate, otkud želja baš za tim sportom?
U to vrijeme Brus Li je bio naš omiljeni junak koji je tada u velikoj mjeri doprinio da borilačke vještine postanu ekstremno popularne. Tada sam se sa većom grupom mojih drugova iz mahale učlanio u jednu obližnju karate sekciju, sa željom da budemo dio te atraktivne vještine. Iako se vježbalo veoma naporno, ne samo u toj sekciji već i u svim ostalim klubovima i sekcijama, sale su bile prepune i to većinom odraslih ljudi. Prije toga sam trenirao nekoliko raznih sportova, naročito sportsku gimnastiku, ali želeci da naučim one borbene tehnike od kojih nam je gledajući ih na platnu zastajao dah, prebacio sam se na karate do gdje sam još u prvom trenu osjetio da upravo tu pronalazim samog sebe, i da je to put koji želim slijediti do kraja života.
-
Ukoliko uporedimo karate sa ostalim borilačkim vještinama, koje su njegove specifičnosti?
Prije nego odgovorim na Vaše pitanje, čitaocima treba objasniti da je prvobitna namena borilačkih vještina bila treniranje metoda borbi koje su bile efikasne za ratne uslove, za samoodbaranu od agresora, atentatora ili bandi sa krajnjim ciljem – opstanka. Promjene u filozofskom pristupu kod većeg broja borilačkih vještina nastaju oko 1900. godine gdje je fokus bio pre na socen više na duhovne i mentalne nego na vojne ciljeve, kako bi se došlo do razvoja individue. Sto se tiče razlika između njih, rekao bih da i ne postoje. Naime, sve vještine imaju istu ideju baziranu na filozofiji budoa, koja označava stari borbeni duh Japana, a izvor je iz tradicije busidoa (put ratnika). Budo je savremena forma fizičke kulture koji sačinjavaju džudo, kendo, kjudo, sumo, karate do, aikido, shorinji kempo, naginata i jukendo. Kroz vijekove, sa historijskim i socijalnim promjenama, ove forme tradicionalne kulture se preobražavaju iz borbenih tehnika (Jutsu) na putu samospoznaje (Do). Prema tome, preko fizičkog treninga i razvoja duha, prakticioneri uče vještine, istovremeno, da ujedine um, tijelo i tehniku u jedno; da razviju karakter; da podignu moralni aspekt, da se kultivira poštovanje i učtivo ponašanje. Trenirajući sa posvećenošću, ove predivne osobine postaju sastavni dio praktikanta. Budo vještine služe kao put ka samoperfekciji. Ovakav uzvišeni čovečji duh je neophodan za socijalni prosperitet i harmoniju, što predstavlja ultimativni benefit za čovječanstvo. Prema tome, karate do se razlikuje od ostalih vještina samo prema formi i pristupu pri izvedbi tehničkih elemenata.
-
Da li je i, ako jeste, koliko je karate nekad više psihička nego fizička borba?
“Čovjek je snažan kada u borbi može pobijediti jednog ili više fizički jakih protivnika. Ali, je još snažniji ako to može učiniti bez borbe.” U tom kontekstu moram podvući kako bi nas čitaoci bolje razumjeli da je karate do samoodbrambena vještina gdje dobro uvježbani karatista svojom ekspresijom čak i u akciji ne odaje svoje mentalno i emocionalno stanje. Jedino što protivnik može osjetiti nasuprot sebe jeste surova, ali mirna riješenost čovjeka, koji je siguran u sopstvenu superiornost. Svaki karatista mora biti svjestan posledica i uvijek imati na umu da je najveća pobjeda izbeći borbu. U tom pravcu je i poruka tvorca modernog karatea učitelja Gičina Funakošija, koji kaže: “Karate je stvoren da se njime ne služi.” Zato oni koji ga sa razumijevanjem praktikuju, osim snage tijela, poseban trud ulažu u izgradnju mentalne snage, a sa time i superiorniji duh. Antička uzrečica “mens sana in corpore sano” (u zdravom tijelu, zdrav duh), govori o duhovnim vrlinama u fizičkoj aktivnosti kao istrajnosti i uzdržanosti. Vježbajući karate osim toga učvršćujemo vlastite vrline kao što su empatija, poniznost, poslušnost, požrtvovanost ne samo u kontekstu odricanja, već i kao izraz vlastite unutrašnje snage. To je proces kroz koji čovjek nije ono što momentalno jeste nego ono što može biti. Lično smatram da je duhovnost čovjeka najbitniji dio njegovog izražaja i da samo na toj razini sebi može odgovoriti na pitanje smisla vježbanja ove vještine.
-
Za svaki uspjeh neophodna je posvećenost. Da li ste nekad morali da žrtvujete socijalni život? Čega ste se najviše odrekli?
Ono što me je razlikovalo od ljudi koji se nisu aktivno bavili sportom, pa su zbog toga imali više slobodnog vremena, jeste da svoje slobodno vrijeme nisam trošio na TV-u ili nekoj drugoj vrsti rekao bih za mene “praznog hoda”. Suočavajući se sa obavezama, odricao sam se često i letovanja, i zimovanja, svadbi, diskoteka, odmora i rođendana, ali uvijek sam znao šta mi je cilj. Birao sam da svoje slobodno vrijeme najčesće provodim u prirodi i na taj način punim svoje baterije. Znate vrhunski sport i studije kada se teraju paralelno traže relativno rigidan način života koji zahtijeva puno otkazivanja. Takav režim života vas primorava da cijenite svaki trenutak i da birate kako ćete provoditi ono malo slobodnog vremena. Trudio sam se koliko sam umio da odaberem samo najbolje i najkvalitetnije oblike razonode u društvu meni dragih ljudi.
-
Svaki uspješan sportista u svojoj karijeri mora da se suoči sa porazima i nekad nepravednim odlukama sudija. Da li su Vas takve situacije ojačale i na koji način?
Tamo gdje bi se pravila trebala poštovati, a po pitanju nepristranosti i pravednosti suđenja trebalo biti na najvećoj mogućoj razini, ipak smo svjedoci brojnim nepravdama. Često dajem primjer kako se sportisti čije kvalitete odlučuje nepristrasna štoperica bar ne suočavaju sa faktorom nepravednog suđenja što svakom sportisti jako teško pada.
Naime, ako se želite popeti gore i što duže ostati tamo, onda morate postati otporni na nepravedne sudijske odluke bilo da su tendenciozne ili donesene iz neznanja. Nikako ne smijete dozvoliti da utiču na vašu harmoniju, a pogotovu da zbog toga bude bilo kakvih posledica.
Ako ne razmišljate na taj način onda vrlo brzo ispadate iz igre. Neke sam nepravde zaista teško prebolevao, a bile su prisutne u raznim oblicima. Na primjer neke subjektivne odluke sudija su me koštale gubitka nekoliko titula na prvenstvima SFRJ i jedne titule na prvenstvu Evrope. Drugi oblik nepravde su mi bile razne indirektne blokade od strane uprave saveza, uprave kluba, trenera ili nerazumijevanje odgovornih za potrebe kvalitetnih priprema. Uvrstio bih čak kao svojevrsnu nepravdu i neke povrede, koje su mi onemogućile da nastupim ili da se predstavim u najboljem svjetlu na nekoliko velikih takmičenja. Sjećam se i trenutaka kad sam se osjećao izuzetno pripremljen tempirajući svoju formu za najveće takmičenje, a dogodi se da sam limitiran nečim što nije pod mojom kontrolom. Na primjer odluka selektora da ne budem uvršten u tim ili odluka uprave da naša reprezentacija ne učestvuje na nekom velikom takmičenju itd. Osjećaj nepravde osjećam i danas, samo je u drugim oblicima. U takvim situacijama mi je bitno da uspijem preći preko nje koristeći se “principom neotpora”, a zahvaljujući svom strpljenju pritom izvučem pouku iz toga. Tako spremniji i još više fokusiraniji, produžavam ka ostvarenju predthodno zadanog cilja. Odavno sam shvatio da nepravda nije sastavni dio samo mog puta već da je ona konstanta s kojom se svaki sportista suočava. Zato ono što u takvim slučajevima odaberem jeste usmjeravanje na slabosti koje mogu promijeniti kod samoga sebe, a poučen tim iskustvom nepravdu vidim kao priliku da budem samokritičniji , otporniji i jači nego prije.
-
Veliko je iskušenje odoleti osećaju bitnosti. Šta je to što Vas čvrsto drži na zemlji?
Sebe ne smatram više bitnim od ostalih. Svjestan sam da smo na zemlji prolazni i da nam upravo to treba biti kontrolor osjećaja preterane bitnosti.
Što se tiče moje stabilnosti vezana je za moj unutarnji osjećaj da realno procjenjujem svoje sposobnosti i da u okviru njih sebi postavljam ciljeve. Relativno dobro znam šta da tražim od sebe, a pri realizaciji svojih ideja želim biti svoj original, a nipošto tuđa kopija. Trudim se da nesebično radim, pokušavajući da pomjeram granice, prije svega sopstvene. Osim toga, ne robujem stereotipima, sebi ne priznajem uspjeh jer sam često poučen iskustvom gdje s druge vremenske distance uvidim da je moglo bolje. Uvijek me je vodila želja da nešto postignem, da napravim neki zapažen rezultat, da ostavim neki trag iza sebe, da se obrazujem i budem korisna osoba. Zato, u skladu sa mojim vjerskim ubeđenjem, vjerujem u odredbu koja raspolaže našim životima i trudim se da što je moguće više razumijem. Taj put je na neki način kompatibilan sa putem vještine kojom se bavim i značajno utiče mojem odabiru mirnije strane života kloneći se raznih poroka, ostajući čvrsto na zemlji.
-
Vaša karijera protkana je brojnim uspesima i sigurno je teško izdvojiti najdraže momente, ali kada biste jedan morali izdvojiti, koji bi bio baš poseban?
Kao godina, to je već davna 1980. Tada sam u periodu od nekoliko mjeseci najprije uspješno prošao prvenstva Makedonije i SFRJ, a potom osvojio šampionate Balkana i Evrope, a istovremeno položio sve ispite na prvoj godini fakulteta. Što se sportske karijere tiče, izdvojio bih momenat osvajanja evropske titule koja za mene ima poseban značaj jer sam tada sa 19 godina kao anonimus izmedju ostalih pobijedio i tada najboljeg karatistu svijeta engleza Frenka Brenana.
-
Kakav je Vaš odnos sa karateom trenutno?
Otac modernog karatea sensei Gichin Funakoshi u knjizi 20 karate pravila u jednom od tih pravila kaže: “Karate je kao topla voda, ako je ne podgrijevate postat će hladna”. Eto ja sam odabrao taj put, da treniram svakodnevno iz jednostavnog razloga da bih ostao u željenoj formi, ali i zbog toga što se tako osjećam zdravije. Moram održavati formu iz još jednog razloga jer sam profesionalno vezan za to i kao internacionalni instruktor i kao profesor predmeta specijalne bezbednosne obuke na fakultetu za kriminalistiku u Skoplju. Kada je održavanje forme u pitanju, tu kao svog uzora vidim Sensei Hitoshi Kasuyu (72) mog učitelja iz Japana, koji često kaze: “Kada završite sportsku karijeru ne smijete stati s treningom jer tako rizikujete da postanete samo karate komentatori, trenirajte i usavršavajte se kako biste postali znalci, a ujedno i vrsni demonstratori.“
Borilačke vještine su zahtjevne i lično smatram da ukoliko želis biti ozbiljan instruktor, onda moraš na svojim predavanjima svaku tezu u praksi potkrijepiti ličnom demonstracijom, na način da to bude ubedljivo i efikasno čak i za one koji apriori ne žele biti ubijeđeni.
-
Koliko danas karate spaja ljude kao što je to bilo u vrijeme dok ste bili kapiten reprezentacije Jugoslavije?
Vidite, uvijek kažemo samo “Karate” i uvijek izostavljamo “Do”. Nažalost danas se u svijetu forsira neka mutirana vrsta karatea, gdje je trenažni sistem od samog početka fokusiran isključivo ka takmičenju. To je dovelo da se razvojna linija fokusira u čisto sportskom pravcu. Kada kazem “Do” onda prije svega mislim na zdrav odgoj, na razvoj svjesne i odgovorne ličnosti koja se permanentno nasočava da paralelno sa karateom radi na sebi i svom obrazovanju. Tako odgojena ličnost postaje svjesna potrebe da bude karika koja spaja, da bude dobar sin, brat, sestra, drug itd. Takvim pristupom kada dođe u zrelo doba postaje dobar učitelj, suprug/a, roditelj, komšija i sinonim društveno korisne osobe. Eto, mislim da je moja generacija upravo tako vaspitavana. U ovom kontekstu učitelj Funakoshi u svojim pravilima karatea kaže “Karateiziraj sve” što znači da ukoliko ne uspiješ da svoj karate odgoj preneseš i izvan dojoa (vežbaone) onda bez obzira koliko medalja okačio na grudi tvoja misija neće uspjeti.
Kao razliku iz onog vremena izdvojit ću nešto što nas je krasilo više od drugih, a to je apsolutni “respekt” ili poštovanje starijih a uvažavanje mlađih, posebno u svijetu karatea, zato savjetujem današnjim trenerima da na tome ozbiljnije porade sa sadašnjim i budućim generacijama.
-
Kakav je osjećaj jednog profesionalnog sportiste, porijeklom iz malog grada Tutina, dok drži seminare drugim sportistima po svijetu, u Japanu recimo?
Da, eto taj primjer Budokan centar preko 400 instruktora iz cijelog svijeta među njima i ja iz malog Tutina, svi zajedno učesnici globalnog seminara WSKF-a u Tokiju. Tada sam kao jedini nejapanac imao čast da održim predavanje sa praktičnim treninzima i predstavim svoj pristup karateu. Moram priznati da sam to doživio kao rijetku čast i svojevrsnu potvrdu mog rada od strane glavnih ljudi WSKF-a. Poslije toga su mi neki instruktori iz raznih država, među kojima i Japanci zrelijih godina, prilazili s poštovanjem, govoreći “od sada si ti moj sensei”. Inače, moj učitej Hitoshi Kasuya na svojim seminarima širom svijeta dosta često s respektom citira moj pristup karateu i voli da radi sa mnom u tandemu. Inače, izuzetno mi je drago da se na mojim seminarima često okuplja veći broj ljudi oslobođenih predrasuda, koji dolaze radi karatea sa željom da se druže i pritom prošire svoje horizonte.
-
Kako ostati istrajan i iznova nalaziti inspiraciju? Šta Vas motiviše?
U mojem sportskom centru lociranom u centru grada Skoplja, zajedno sa asistentima svakodnevno u raznim terminima držimo časove Karate do-a i CrossFit-a te Razvoja motoričkih sposobnosti i Rekreativne Sportske Gimnastike. Imamo zavidan broj učesnika svih uzrasta, ali ono što mene posebno inspiriše je rad sa djecom. Na primjer razvoj motoričkih sposobnosti sa djecom od 4-7 godina je pravo uživanje čak i neka vrsta eliksira, kod njih nema laži, ako osjete da im se iskreno posvećujete onda vas bezrezervno prihvataju pa čas postaje pravo uživanje i razmjena čiste energije. A kada dobijate energiju od najmlađih onda jednostavno ne možete ostati bez inspiracije.
-
Na kraju našeg razgovora, zamolila bih Vas da uputite poruku našim čitaocima, posebno omladini kako bi ste ih motivisali i podstakli da i oni jednog dana postanu uspješni sportisti.
Zadovoljstvo u životu, dolazi iz osnove – bez osvetoljubivosti, bez trunke mržnje i ljubomore, sposobnosti slušanja, sposobnosti gledanja stvari onakvim kakve jesu, a ne onakvim kakvim bismo ih željeli vidjeti, iz postignutog uspjeha vlastitim trudom – ne iz kopiranja, pogotovu ne nekog momentalnog trenda u koji se većina utapa. Vježbajte borilačke vještine i budite u vjeri, vremenom ćete postati samouvjerene i nepokolebljive ličnosti koje će čvrsto stajati na zemlji. Na tom putu vještinu ne shvatajte samo kao tehniku kojom ćete uvećati svoje fizičke sposobnosti već i kao put samospoznaje, put ka stvaranju unutrašnjeg mira, put osobe sa prevashodnim ciljem stvaranja neraskidive harmonične veze sa kretanjem univerzuma. OSS!
Razgovarala: Belkisa Dazdarević
sebilj.net
