U godinama vladavine Križara u Kudsu (Jerusalimu) islamski svijet je bio u rasulu. Ipak, postojale su dinastije koje su predstavljale nadu za obnovu snage islamskog ummeta. Jedna od njih je bila dinastija Zengida. Nureddin Zengi je nakon svog oca Imaduddina, koji se borio protiv Križara, nastavio njegovim stopama. Imao je tri cilja: da okonča križarsku vlast (što podrazumijeva i oslobađanje Kudsa), da Egipat očisti od šiijske fatimijske dinastije i islamski svijet ujedini pod abbasijskim hilafetom, te da osvoji Istanbul (tadašnji Konstantinopolj). Na teritoriji svoje države u Šamu (današnja Sirija) vodio je računa o potpunoj vladavini šerijata, bio je pravedan vladar, odličan državnik, te je planski išao ka ostvarenju svojih ciljeva. O njegovoj viziji govori činjenica da je naredio da se izgradi minber za Mesdžidul-aksu, što je tada djelovalo suludo. Nakon Zengijeve smrti tlo za oslobađanje Kudsa je bilo u velikoj mjeri pripremljeno. To je odlučno nastavio Salahuddin Ejjubi koji je trinaest godina nakon Zengijeve smrti oslobodio Kuds od Križara. Salahuddin Ejubi, voljeni sultan istoka, je ispunio Zengijevu želju, minber je iz Sirije nošen iz grada u grad i donešen u Kuds, te postavljen u Mesdžidul-aksu. Time je upotpunjeno oslobađanje Kudsa i Zengijev emanet, a minber koji je u Mesdžidul-aksi ostao pune 782 godine postao je simbol oslobođenja Kudsa, pobjede muslimana i simbol islamskog Kudsa.
Godine 1967. Istočni Kuds, u kojem se nalazi Stari Grad i Mesdžidul-aksa, je u šestodnevnom ratu između Jordana i Izraela okupiran od strane Izraela. Time je cijeli Kuds potpao pod izraelsku okupaciju.
Dvije godine nakon okupacije, a nekoliko dana prije 21. avgusta, u džamiju je dolazio čovjek donoseći malu količinu zapaljivih materijala koje je stavljao u pomenuti minber, a pritom je klanjao namaz kao ostali muslimani. Dana 21. avgusta 1969. godine sa munara Mesdžidul-akse se je obznanila uzbuna, te su muslimani pohrlili ka Mesdžidul-aksi. Oblak dima se nadvio nad dijelom Mesdžidul-kiblija u Mesdžidul-aksi. Kako je požar ugašen tek kroz nekoliko sati (navodi se da je nastala restrikcija vode u Mesdžidul-aksi, spriječen dolazak vatrogasne službe, a požar je u prvi mah gašen vodom iz kofa koju su muslimani donosili iz svojih mahala) požar se je proširio i na središnji dio mesdžida.
Minber koji je napravljen od kedrovog drveta i ukrašen slonovačom, sedefom i biserom pri čijoj je izgradnji iskorišteno 12 (16) hiljada parčića sastavljenih bez ijednog eksera, a prije svega predstavljao simbol islamskog Kudsa, je postao pepeo. Nestao je simbol islamskog Kudsa, Kuds je u tuđim rukama.
Odgovor izraelske vlasti na pitanje o uzroku požara je bio da je nastao usljed nekog električnog kvara, ali Palestinci nisu povjerovali ovoj tvrdnji. Dva dana nakon požara uhapšena je osoba koja je prethodno dolazila i pripremala požar. Bio je to australijski državljanin Dennis Michael Rohan, evanđelista i hrišćanski Cionista. Priznavši podmetanje rekao je da je izazvao požar kako bi se ponovo izgradio Sulejmanov Hram, te ubrzao dolazak Mesiha. Okupatorska vlast je nakon prvog saslušanja izdala izvještaj da je psihički bolestan, te je zatvoren u kliniku radi liječenja. Godine 1975. je prebačen u Australiju, te je javljeno da je u klinici umro 1995. godine. Međutim, tvrdi se da je viđen nakon nekoliko godina i da je nastavljao živjeti pod obezbjeđenjem. Palestinci vjeruju da je ovaj požar isplaniran od strane okupatorskog Izraela, da pomenuta osoba nije psihički bolesna i da je upravo zadužena za ovaj čin, a tome ide na ruku i njegov cionistički identitet.
U to vrijeme na čelu okupatorskog Izraela se nalazila Golda Meir, a kasnije je rekla sljedeće: „Te noći do jutra nisam mogla zaspati od straha. Mislila sam da će muslimani sa svih strana doći u Izrael. Ali svanulo je i to se nije desilo. Tada sam shvatila da mi možemo učiniti sve što želimo jer islamski ummet je ummet koji spava.“
Ipak, ovaj strašan događaj je na trenutak probudio muslimane iz dubokog sna. Između 22. i 25. septembra iste godine, u Maroku su se sastali čelnici islamskih država i to je bilo prvo okupljanje muslimana svijeta oko jednog stola nakon ukidanja hilafeta 1924. godine. Nakon ovog vanrednog samita islamskih zemalja osnovana je Organizacija islamske saradnje (OIC) predvođena saudijskim kraljem Fajsal bin Abdulazizom, koji je bio posljednji saudijski kralj koji se je javno borio za interese islamskog ummeta, te nije bio marioneta zapada. Nekoliko godina nakon osnivanja ove organizacije koja je bila svjetlo nade za rasuti islamski ummet, kralj Fajsal je ubijen. Nakon njegovog ubistva Saudijska Arabija je promijenila svoju politiku i okrenula se zapadu, a Organizacija islamske saradnje (najveća svjetska organizacija nakon Ujedinjenih Nacija) je postala igrač bez funkcije, te joj je ostalo samo ime.
Ako se vratimo na minber, nakon dugogodišnjeg rada na izgradnji minbera po uzoru na original, od strane Jordana je 2007. godine postavljen na staro mjesto. Međutim, kako kaže Ikrime Sabri, imam i vaiz Mesdžidul-akse, te predsjednik Visoke delegacije Kudsa, koji se je tokom požara nalazio u Mesdžidul-aksi, požari još uvijek nisu ugašeni.
Video snimljen 21. avgusta 1969. godine u Mesdžidul-aksi pogledajte preko ovog linka: https://youtu.be/qUFQWC_Pc8c
Izvori:
-knjiga: Kudüs yazıları, Taha Kılınç
-enciklopedijski članak: “Nureddin Zengi, Mahmud”, Bahattin Kok – TDV ISLAMSKA ENCIKLOPEDIJA
-časopis: Derin Tarih: Kudüs (özel sayı 10)
-internet članak: https://www.davamizkudus.org/…/mescid-i-aksanin-yakilmasi/
Izvor fotografije: burak.org.tr
Piše: Merjema Imamović-Hrapović u okviru facebook i instagram projekta ,,Od mašrika do magriba”
sebilj.net
