Hadžem Hajdarević, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i priređivač djela drugih autora, rođen je 18. jula 1956. godine, od oca Agana i majke Hamide, u Kruševu kod Foče. Hajdarević se školovao na Popovu Mostu (osnovna škola), te u Sarajevu (Gazi Husrevbegova medresa i studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu). Kao učenik Medrese, bio je glavni i odgovorni urednik đačkog lista Zemzem, te član Savjeta Medrese ispred učenika… Nekoliko je godina uoči srpsko-hrvatske neonacističke agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, bio profesor bosanskoga jezika i književnosti u Gazi Husrevbegovoj medresi.
U književni život ušao je još kao srednjoškolac, objavljivao je priče i poeziju u tadašnjim književnim časopisima Život, Odjek, Lica, ali i u periodici Islamske zajednice, najviše u Preporodu.
Knjige odabranih Hajdarevićevih stihova izišle su na francuskom, engleskom, slovenskom, poljskom i njemačkom jeziku. Prevođen je i na arapski, turski, flamanski, mađarski, makedonski, danski, ruski, ermenski, talijanski i druge jezike… Dobitnik je više književnih nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981.), Nagrada “Skender Kulenović” (1996.), “Planjaxova” nagrada za najbolju knjigu pjesama (2005.), nekoliko nagrada za najbolju priču i dr.
Zastupljen je u svim novijim antologijama bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i kratke priče.
Jedan je od autora Rječnika bosanskog jezika (Sarajevo, 2007.), koautor Pravopisnog priručnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike (Sarajevo, 2013.), itd. Kao veliki majstor u osjećanju jezika i pjesničkog metra, upjevao je bosanski jezik neke od značajnijih bošnjačkih pjesnika koji su pisali na orijentalnim jezicima. Autor je, ili koautor, više čitanki za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini.
Od 2002. pa do 2012. godine bio je, u okviru redovnih aktivnosti Društva pisaca BiH, predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, a krajem marta 2018. izabran je za predsjednika bosanskohercegovačkoga Društva pisaca. Sudjelovao je na mnogim književnim festivalima i znanstvenim skupovima koji se tiču književnosti i književne tradicije u zemlji i u svijetu. Bio je član ili je trenutno član više bosanskohercegovačkih i regionalnih žirija u oblasti književnoti. Ne susteže se aktivno sudjelovati i u društvenopolitičkom životu Bosne i Hercegovine, gdje, u sociopolitičkom smislu, pripada ideji socijaldemokracije. Tako je, u jednom izbornom ciklusu, od 2010. do 2014. godine, bio zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo na izbornoj listi SDP BiH. Vrlo je aktivan u radu Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” od njezina obnavljana oktobra 1990. godine, gdje je dugi niz godina član Izvršnog odbora Društva, te u jednom mandatu predsjednik Matičnog odbora KZB “Preporod”.
Do sada je objavio dvanaest knjiga poezije, više pjesničkih izbora, zatim nekoliko knjiga proza, kolumni, eseja, čime se ubraja u najplodnije savremene bosanskohercegovačke autore. Živi i radi u Sarajevu. Uposlen je u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu.
S bosanskohercegovačkim književnikom Hadžemom Hajdarevićem, predsjednikom Društva pisaca Bosne i Hercegovine, razgovaramo o poeziji i njegovom ličnom poetskom iskustvu, o slobodi i strahu u našim društvenim kontekstima, o ljudskom odnosu prema drugom i drugačijem, o međunarodnoj književnoj manifestaciji “Sarajevski dani poezije”, o mladima i njihovom literarnom stvaralaštvu, o svemu pomalo, čega smo se, u jednom satu razgovora, mogli dosjetiti…
-
Kako i kada ste znali da ste postali pjesnik?
HAJDAREVIĆ: Možda sam postao pjesnik onoga jutra kad sam prvi put, u svome selu Kruševu, to je kod Foče, duže se zagledao u jutarnji izlazak sunca, ili, recimo, onu večer kad sam pratio kako sunce zalazi za jedan od uzdignutih visova planine Zelengore, ali kad sam baš postao svjestan da sam, eto, pjesnik, ne bih nikako mogao znati. Znam da sam to želio postati. Često nas, u svakodnevnim životima, povremene krhkosti, osjetljivosti, samoće, koje kao da brižno njegujemo u sebi, podsjete da smo, eto, neki pjesnici, da nešto začuđenije posmatramo svijet oko sebe, to nas podstiče da ono što neposredno ćutimo, ili čega se sjetimo da je prošlo kroz naše nerve i osjetila, prenesemo u stihove.
-
Kome ste napisali prvu pjesmu?
HAJDAREVIĆ: Čini mi se, majci Hamidi… Prva moja neka posvećena pjesma vezana je za majku. Majka je bila bolešljiva, bolovala je od srca, otišla je s Ovoga svijeta na moj deseti rođendan. Bila je veliki pjesnik u duši. Znala je napamet izuzetan broj lirskih usmenih bosanskih pjesama, često bi ih govorila, ja tad nisam imao tu svijest da bi to bilo dobro zapisati, a danas sam uvjeren da poneke lirske usmene pjesme koje je moja majka kazivala nikad nigdje nisu bile zapisane. Otac je bio sjajan pripovjedač. Tu svoju prvu pjesmu, vezanu za majku, nisam uspio “objaviti” na školskim zidnim novinama u Osnovnoj školi “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, a u povodu Osmoga marta, zakasnio sam… Sjećam se, nosim ja tu svoju ispisanu pjesmu o nabranom cvijeću koje se nema kome pokloniti, međutim, već je jedan od nastavnika, zadužen za školske zidne novine, upravo kačio završene zidne novine ispred školske zbornice. Nikome nisam ni pokazao svoju pjesmu.
-
Da nije bilo rata, čega bi se ljudi plašili?
HAJDAREVIĆ: Strah je sasvim prirodno čovjekovo stanje. Mnogo je ljudskih strahova koji ne moraju imati veze s ratom. Možda nam ovi balkanski strahovi od rata pomažu da potisnemo mnoge druge egzistencijalne strahove? Bio sam u Sarajevu sve vrijeme rata i barbarske, neofašističke opsade grada i otkrio sebe kao onoga koji umije da se boji i koji, hvala Bogu, umije da vlada vlastitim strahom.
-
Da li su svi ljudi slobodni?
HAJDAREVIĆ: Svako je slobodan onoliko koliko u samome sebi osjeća slobodu. Prostranost slobode mjeri se osobnim i kolektivnim osjećanjem sigurnosti. Na Balkanu je konstantan strah za vlastitu i kolektivnu slobodu zbog onih politika i psihologija koje agresivnim razmetanjima vlastitih osjećaja slobode ugrožavaju slobodu drugoga i drukčijega.
-
Zašto se ljudi plaše da budu drugačiji?
HAJDAREVIĆ: Ta vrsta straha dominira tamo gdje dominira ideologizirani, posesivni, kadikad, nažalost, i divlji um. Drugoga i drukčijega može se plašiti samo onaj ko je ili umno bolestan, poremećen, ili onaj ko nije stabilan u zapreminosti svoga identiteta. To su one društvene grupacije koje vlastite nacionalne, historijske i sve druge frustracije nameću kao udžbeničku literaturu za kolektivnu naciokratsku paranoju…. Balkanom još uvijek haraju agenti paranoje, agenti depresije, ali i nahoroženi agenti kleronacionalizma. Svi oni imaju najviše uspjeha tamo gdje su društva istraumirana osjećanjem nedovoljno ostvarenih sloboda, ili gdje je, kroz medije i osiona javna ponašanja, “uzgojen” strah da će nečija sloboda biti ugrožena. Za normalne, neopterećene psihologije, za one koji su sigurni u svoju vlastitost, socijalna pluralnost je bogatstvo, drugo i drukčije je blagoslovni doprinos zajedničkome bogatstvu i kvalitetu.
Čovjek se često boji onoga što ne razumije, ili što nije kadar razumjeti. Jako sam ponosan na tradiciju otvorenosti, tolerancije, senzibiliteta za normalan suživot koju baštini narod kojemu pripadam.
-
Da li i koliko se često vraćate starim zapisima?
HAJDAREVIĆ: Vraćam se, često se vraćam svojim starim, ponekad i zaturenim zapisima. Mnogo sam šta napisao a da to nikad nisam objavio. Bilježnice, stare sveske, margine pročitanih knjiga djeluju poput strpljivih saksija, poput otvorenih lijeha, stalno ih valja zalijevati i plijeviti.
-
Šta o čovjeku govore knjige koje čita a šta ljudi koje voli?
HAJDAREVIĆ: Čitamo ono što nam je blisko, u čemu se, uvjetno kazano, prepoznajemo. I knjige i ljudi su nešto kao naša važna životna ogledala. Volim čitati one knjige koje nastavljam čitati i onda kad sklopim njihove korice. Voljenje je Bogom darovano svojstvo. Voljenje ima božanskog smisla kad nije posesivno, kad ne postaje ono dušino stanje kad, zapravo, volimo sebe a ne osobnost kojoj povjeravamo svoje misli i emocije. Nije džaba u narodu nastala čuvena mudrosnica: “S kim si naki si!”
-
U čemu se ogleda tajna Vašeg sistema?
HAJDAREVIĆ: Uuu, sad sam zanijemio… Kojega sistema? Sistema vrijednosti? Spisateljskog, poetičkog sistema? Vlastitog životnoga koncepta? Pa svi nosimo tajnu osobnih sistema vrijednosti i njihovih javnih manifestnosti i onda kad se ponašamo sasvim otvoreno i nimalo samozatajno? Ako u nečemu postoji ikolika moja tajna naprema moga unutarnjeg svijeta, onda se ona sastoji u čestim mojim nezadovoljstvima samim sobom. Mnogo sam lijen, nepopravljivo lijen, nikako da se izliječim od svoje hronične lijenosti, mnogo šta odgađam za sutra, mnogo puta mi je za nečim svejedno, a onda mi nije nimalo svejedno što mi je svejedno…
-
Pronaći ravnotežu znači uskladiti život s profesijom, i još?
HAJDAREVIĆ: Sve je u ravnoteži, sve funkcionira normalnim i postojanim isključivo u svojoj vlastitoj, Bogom darovanoj ravnoteži! Gdje nema ravnoteže, nema ni normalnosti, bilo u prirodi, bilo u ljudskom biću, bilo u društvenoj zajednici. Sretni su pojedinci koji uspiju uravnotežiti vlastiti život i uravnoteženo ga povezati s profesijom kojom se bave. Kako smo mi na Balkanu, najčešće, smjerno roblje profitokracije, s jedne, i naciokracije, s druge strane, lična i socijalna uravnoteženost, bez obzira na posao kojim se bavimo, svakodnevno biva opasno ugroženom. Zato su naša društva, manje-više, autistična društva, kišna društva! Bojim se da ni aktualna pandemija koronavirusa Covid 19 neće značajnije otvoriti nam “zabludjele” oči. Borba za potpuniju unutarnju ravnotežu nema alternativu želimo li opstati normalnima pod općim i svekolikim terorom naciokracije i profitokracije. Doduše, tu se poezija, u umjetnost općenito, može dosta dobro snaći jer se ima dovoljno “materijala” za kreaciju i pobunjenički umjetnički izraz, osim ako “umjetnička radionica” nije sluškinja naslijeđenih ili stečenih ideoloških matrica. Svako književno djela je veliko onoliko koliko je svojom tematskom i izražajnom strukturom uravnoteženo.
-
Kakav je odnos poezije i stvarnosti?
HAJDAREVIĆ: Dobro je da što više razgovaramo o poeziji. Da bih odogovorio na ovo pitanje, moralo bi se, kako ovoga trenutka mislim, pokušati ovdašnje pjesničke stvaraoce podijeliti u dvije moguće velike grupe. Prvi su, recimo, oni pjesnici koji pjevaju o cvijeću, pticama na horizontu, kapljicama rose na ružinu listu, o ljubavi i svojoj dragoj, ili o svome dragom, o vječnoj samotničkoj tuzi i jošte vječnijem samotničkom bolu, o ustreptalim šarama na leđima bubamare, a drugi su oni pjesnici koji ne bježe od vremena i očite haotične društvenosti u kojoj su sudbinski zatečeni, koji hrabro i odgovorno pamte vrijeme u kojemu žive. Radije pripadam ovim drugima, koji ne bježe od stvarnosti i koji, kroz svoje stihove, pamte sudbinske rasputice kojima se izloženo. Stih “pjesnik pamti” veličanstveni je stih velikoga poljskog pjesnika Czeslawa Milosza. Pjesnikovo je da pamti! To često ponavljam u ovakvim i sličnim situacijama.
-
Poezija je svoj status mijenjala kroz različite kulture. Kakav je status kulture, a kakav poezije u društvu danas?
HAJDAREVIĆ: Svako vrijeme, konkretnije, svaki društveni kontekst, ima vlastiti odnos prema kulturi, kulturnoj tradiciji, ostvarenim kulturnim dobrima, samim tim i prema poeziji. I obratno. Držim da je umjetnost velika u mjeri koliko je humanistička, koliko posjeduje autentičnu umjetničkoetičku emanaciju, koliko povezuje i kultivira, a ne koliko, naciokratski, ili, pak, na neki drugi ideološki način, indoktrinira stvaraoce i neposredne konzumente umjetničkokreativnog stvaralaštva… S druge strane, svaka sredina i svako lokalno društveno povijesno iskustvo baštini vlastiti odnos prema kulturi, književnosti, umjetnosti, tradiciji. Zato je teško donositi ikoje opće klasifikacije. Naprimjer, kroz usmeno narodno stvaralaštvo oblikovano na bosanskom jeziku, kroz, evo, našu sevdalinku, balade, epiku što ju je, uz mnoge druge usmene kazivače, uščuvao genij Avda Međedovića, kroz različite slojeve bogate književne tradicije od, recimo, Bosanske krajine pa do Peštera i Bihora, mnogo se šta može naučiti o povijesti jedne društvene grupacije, jednog naroda, jednog podneblja i sl. Na hiljade puta sam se sjetio konstatacije Amina Maolufa, libansko-francuskog pisca, da je svaka književnost, ponajprije, intima jednog naroda. Problemi nastaju onda ako “znakovi vremena” i znakovi postojanja unutar određene književne i općenito kulturne tradicije budu zamagljivani naciokratskim ili kojim drugim zlosretnim ideološkim upotrebama, ili kad se sa strane pojave bahati kolonizatori kulturnih i jezičkih dobara.
-
Sarajevo mladima često biva inspiracija, šta ste Vi Sarajevu a šta ono Vama?
HAJDAREVIĆ: Sarajevo je grad u kojemu živim od prvoga razreda srednje škole. Volim Sarajevo. Sarajevo je grad-kozmos! I meni je Sarajevo znao biti pjesnička inspiracija. Nikoji grad, međutim, ne čine zgrade, neboderi, ulice, asvalti, izlozi, šetalačke kolone s brendiranom garderobom, grad gradom čini dostignuta tradicija, kultura u svojoj intenzivnoj živoj akciji, konkretni ljudi, stečena i promovirana iskustva… Bez obzira što je mnogo šta, usljed godina rata, prilično bivalo pomjereno iz svojega izvornog ležišta, Sarajevo ostaje biti grad kozmičkog dobra i svevremene otvorenosti. Pa i onda kada se ja ponekad posvađam sa gradom koji volim i koji osjećam svojim!
-
Godine 2018. izabrani ste za predsjednika bosanskohercegovačkog Društva pisaca, u čijoj je organizaciji književna manifestacija: “Sarajevski dani poezije”, sa dugim kontinuitetom djelovanja. Šta možete reći o samoj manifestaciji i organizaciji uopšte?
HAJDAREVIĆ: Biti predsjednik književničke asocijacije jednako je i čast i obaveza. Trudim se da to opravdam koliko sam kadar i koliko to nesretne društvenopolitičke uvjetovanosti omogućavaju. “Sarajevski dani poezije” su najstarija pjesnička manifestacija na ovim, bivšim jugoslavenskim prostorima. Volim istaknuti kako je Sarajevo u tim danima svjetska prijestolnica poezije. Što se tiče samog organiziranja manifestacije, radije ne bih o tome govorio, jer je dosta teško, dosta mučno, jer se uvijek kuburi s finansijama, jer naciokratski koncept vlasti u Bosni i Hercegovini pogoduje najviše pučkoteferičkom konzumiranju kulture i kulturnih vrjednota, ali ne damo se mi, borimo se, uspijevamo u tome… Izuzetno sam sretan kad se otkrije neki mladi talentirani pjesnik, ili pjesnikinja u Bosni, Sandžaku, bilo gdje, i kad je vidno u mladim stihovima da se ta mlada pjesnička ličnost osjeća slobodnom i sigurnom u svome književnom radu.
-
Dobitnik ste više književnih nagrada, kako ih doživljavate Vi, a kako mladi pjesnici?
HAJDAREVIĆ: Nagrade? Ne bih sad o tome! Naravno da svaka nagrada mnogo znači, ali najveća moja nagrada jest kad mi se neko javi da upravo čita neku moju knjigu poezije. U Bosni i Hercegovini ima nekoliko velikih tradicionalnih književnih nagrada za mlade književne stvaraoce. Na prvom mjestu “Slovo Gorčina” u Stocu. Bosna je otvorena zemlja, pa nagrade mogu dobiti ne samo mladi književni stvaraoci iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske.
-
U svojoj pjesničkoj knjizi rubaija, u ciklusu o grijehu, stoji ova rubaija:
Grijeh rado sebe pretvara u čuda / od pokuda zašto bahne niotkuda,
savršenstvo žara gdje učas se stvara / strah od iznenadnog kompromitnog suda.
O kojem je sudu riječ?
HAJDAREVIĆ: Ne znam o kojemu sudu je riječ! Upitajte za to lirskog subjekta! Ako i on išta o tome zna? Šalim se, oprostite, ali stvarno ne znam šta da kažem… Možda se radi o nekom eshatološkom sudu? Ljudi bi možda više griješili da nije i nekog ovozemaljskog, komprimitnog suda? Grijesi su čovjekove pritajene životne radosti. Da nije grijeha, život bi bio surovo dosadan. Ne bi bilo ni Adema ni Have, odnosno Adama i Eve, ne bi bilo ni umjetnosti, ni poezije… Recimo, Albina, da sve ovo Vama govori lirski subjekt iz knjige rubaija Arabeske od vode a ne Hadžem Hajdarević? Ova rubaija koju ste citirali jedna je od četrdeset rubaija pod imenom “Grijesi” u knjizi od četiri stotine rubaija, koliko ih sadrži moja pjesnička knjiga – Arabeske od vode.
-
Do sada ste objavili dvanaest knjiga poezije, više pjesničkih izbora, nekoliko knjiga proza, kolumnih eseja i tako se ubrajate u najplodnije savremene bosanskohercegovačke autore. Koje djelo i zbog čega biste izdvojili?
HAJDAREVIĆ: Često sam imao pitanje slično. Od knjiga pjesama najbliža mi je stihozbirka Pjesme ponornice, možda zato što su pjesme nastajale u godinama opsade i rata, 1992.-1995. Ali sve su knjige jednako mi drage. Pa i posljednja knjiga pjesama, knjiga soneta: Rasuta sonetna ostrva.
-
Budućnost poezije zavisi od…?
HAJDAREVIĆ: Od pjesnika! Budućnost poezije prvenstveno zavisi od dobrih pjesnika, zavisi od tih brižnih i strpljivih vrtlara u prostraninama maternjeg jezika! A političari, pa i ovi naši balkanski nacionalisti, zapuhani kleronacionalistički misionari, razni agenti za depresiju, ili agenti za naciokratsku paranoju, razvratni ideološki mešetari, tajkunski profiteri, razni minderski dubokomislići bez elementarnoga intelektualnog pokrića, svi koji ne čitaju ništa doli svoju bankovnu ili zdravstvenu knjižicu mogu jesti šta-već-jedu…
-
Šta biste poručili mladim piscima, šta mislite o njima?
HAJDAREVIĆ: Pišite i vjerujte u sebe toliko da vam se ponekad učini kako to niko ne umije bolje od vas i, istovremeno, sumnjajte u sve što napišete toliko da to smatrate slabim, nezrelim, nedoraslim, pa ako sretno uravnotežite ove dvije krajnosti, mogli biste uspjeti kao književni stvaralac! Čitanje dobre literature nužan je preduvjet za dobro kontinuirano pisanje. Sjetimo se riječi velikog Ćamila Sijarića da pisati ujedno znači i – brisati.
Osobni ego ne smije biti jači od književne tvorevine, zato povjerite drugima da vas se čita, strpljivo odslušajte sve pohvale, sve kritike, izdržite čak i najnepovoljnije kritike, ali ponajprije vjerujte onom svome unutarnjem glasu koji je duboko u vama, koji vas, budete li iskreni prema sebi i prema onome što napišete, nikad neće iznevjeriti!
Eto, to bih poručio mladim piscima i spisateljicama. Svi oni nastavljaju biti čuvari/promotori svoga maternjeg jezika i kulturne tradicije kojoj pripadaju.
Razgovarala: Albina Pramenković
*Objavljena Hajdarevićeva književna djela:
Seobe obala, poezija (“Svjetlost”, Sarajevo, 1981.);
Koje Nuhove lađe, poezija (“Veselin Masleša”, Sarajevo, 1987.);
Žive vode, poezija (“Veselin Masleša”, Sarajevo 1990.);
Bajramske cipele, slikovnica za djecu s ilustracijama Ahmeta Muminovića (“Sejtarija”, Sarajevo, 1992. i, kasnije, više ponovljenih izdanja);
Pjesme ponornice, poezija (Međunarodni centar za mir, P.E.N.-centar BiH, “Oko” i drugi udruženi izdavači, Sarajevo, 1994./1995.);
Četvera ušća, izbor iz četiriju objavljenih pjesničkih zbirki (“Ljiljan”, Sarajevo – Ljubljana, 1994.);
Peto ušće, poezija (“Bosanska knjiga”, Sarajevo, 1997.);
Nausikajina kći, izbor pjesama o ljubavi (“Damad”, Novi Pazar, 1999.);
Priče sa Dobrinje, anegdotalna proza iz rata (“Bemust”, Sarajevo, 1999.);
Klinika za plastičnu hirurgiju, priče (“Ljiljan”, Sarajevo, 2000., drugo izdanje “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2011.);
Sutrašnje putovanje brodom, poezija (“Bemust” & “Ljiljan”, Sarajevo, 2000.);
Ušća, izabrane pjesme, edicija “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”, VI. kolo (Preporod, Sarajevo, 2003.);
Kliniko za plastično kirurgijo, priče, prijevod na slovenski jezik, prevela Romana Podobnik (“Založba Goga”, Novo Mesto, 2004.);
Na sonetnim otocima, poezija (“Vrijeme”, Zenica, 2004., drugo izdanje 2005.);
Kišno društvo, kolumne (“Tugra”, Sarajevo, 2006.);
Ustje jezika, poezija, izbor i prijevod na slovenski jezik, preveli Josip Osti & Boris A. Novak (“Študentska založba”, Ljubljana, 2007.);
Uspravna voda, pjesnički izbor (Otvoreni kulturni forum Crne Gore – OKF, Cetinje, 2009.);
Land, Das Es Nicht Gibt (Zemlja koje nema), izbor i prijevod pjesama na njemački jezik, prevele: Astrid Philipsen i Cornelia Marks, dvojezično izdanje, na bosanskom i njemačkom jeziku (“Leipziger Literaturverlag”, Leipzig, 2010.);
Gdje voda izvire, poezija (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2010.);
Život u akvariju, kolumne (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2011.);
Sutjeska, poezija (“VBZ”, Zagreb/Sarajevo/Beograd), 2012.);
Selma, izbor i prijevod pjesama na poljski jezik, preveli Danuta Cirlić-Straszynska i Leszek Engelking (“Agawa”, Warszawa, 2013.);
Visage de l’eau (Lice vode), izbor pjesama na francuskom jeziku, prevela Brankica Radic, dvojezično izdanje, na bosanskom i francuskom jeziku, (“Menar”, Séte, 2013.);
Gdje si ti ovih godina, roman (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2015., drugo izdanje, također “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019.);
Kozija ćuprija (Svakodnevne šetnje sa Bošnjakom), satire (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2016.);
Kiša rujanka ušiva rasute nerve, poezija (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2018.);
Arabeske od vode – rubaije, poezija (“Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019.);
Rasuta sonetna ostrva, poezija (“Planjax”, Bobare, Tešanj, 2019.).
sebilj.net
