Fata, djevojka bez nade (I)

Piše: Lejla Mišorep

384
Foto: pixel2013 (pixabay)
Foto: pixel2013 (pixabay)

Miriše na suton. Osjećam, miriše na sjećanja. Danima je isti miris, tu, u mojoj avliji. Kaže stari Ibrahim: „Još je to miris lijepe Fate Halilove“… Da, lijepa Fata. Sjećam je se. Bila je moja prva komšinka. Nemoguće je doći u Priboj, a ne čuti priču, tragičnu priču o Fati Halilovoj. Oni koji je već znaju, prepričavaju je, a oni koji je po prvi put čuju, ostanu ganuti pred sudbinom te nesretne djevojke. Nije Fatina tragedija samo njena tragedija. To je tragedija cijelog ženskog roda, jedna umiruća priča koja se iznova rađa, iz dana u dan.

Negdje oko podne. Ezan se čuje sa obližnje džamije. Stari Halil efendija, otac Fatin ode na namaz. Ču se samo udarac stare kapije. Osta avlija pusta. Kuća u njoj bi begovska sa bijelim zidovima, starim drvenim prozorima, i jarkim, crvenim krovom, čini mi se, malo nagnutim ulijevo. Dvorište uvjek sređeno, lipa u njemu rascvjetala. A ograda te kuće za mene je uvjek bila nekako tužna. Nije mi bilo svejedno kada bih slučajno sa te ograde spazila nečiju tanku vlas kako se talasa na vjetru. Jeza me je podilazila od tog prizora. Fata je imala dvije sestre, Umihanu i Refku. Obje udate, jedna u Sarajevu, druga u Tuzli. Kažu da su živjele srećno. Fatina majka Rahima bila je dobra žena. Srećno udata za Halila, vodila je miran, bezbrižan život. Pamtim dane u kojima bih je sretala kad bih se vraćala iz škole. Kroz sitne razmake rešetki na njihovoj ogradi pružala bi mi u šaci dva-tri rahatlokuma uz riječi: „Na sine, uzmi, te se zasladi.“ “Hvala, tetka Rahima“, rekla bih i pomalo postiđena nastavila bih dalje.

A Fata je bila jedinstvena, drukčija djevojka. Vitka, visoka, a opet izuzetno lijepa. Njena duga, crna kosa, njene mladalačke crne oči, njeno bijelo, baršunasto lice, sve je to odavalo utisak da je djevojka zrela za udaju. Ipak, bila je nedostižna, nedodirljiva, izgledalo je kao da je niko ne interesuje i kao da je niko nikada neće osvojiti.

Nakon podne namaza, stari Halil, Fatin otac, dođe kući. Niotkuda nastala je neka buka i graja. Kao svako radoznalo dijete pritčah prozoru. Sklonila sam zavjesu i spazila kako je Halil ošamario Fatu. Bilo je to za mene neshvatljivo. Fata! Ona Fata! Njegovo mezimče. Nisam znala čime je to zaslužila. A onda sam čula gdje joj govori: „Udaćeš se, čuješ li me, udaćeš se…Nećeš dovjeka biti ničija, ljudi pričaju kako si svačija! Udaćeš se, bestidnice jedna!“ Nije plakala. Pognute glave je gledala u pod. Trpjela je bol. Pitala sam se šta li je u tim trenucima njoj prolazilo kroz glavu. Ali bila sam dijete tada, nisam znala šta znači voljeti. Nisam razumjela ni htjela razumjeti šta znači odrasti.

Narednog jutra, dok je junsko sunce probijalo zrake kroz prozore, spazih dole u dnu avlije, gdje moj otac razgovara sa Fatinim. Po izrazima njihovih lica primjetila sam da nešto nije u redu. Majka je već doručak pripremila, a sestra pripremila čaj, bila je razdragana kao i uvjek. Otac uđe u kuću. „Eh lijepa moja Ermina, neka nam Allah dobro ove dvije kćeri čuva.“ „Amin Ya Rabbi“, reče majka. Nastala je neka podmukla tišina. To je ono vrijeme kad bi svako nešto rekao, a ipak šuti. Poče ipak otac: „Reče mi Halil da Fatinu ruku traži Irfan efendija.“ Majka šuti. „Ne znam, nisam siguran“, reče otac. „Star je“, odgovori majka tiho nakon duže pauze. Pred očima sam već vidjela mladu, lijepu Fatu kako pod ruku drži starog Irfan efendiju. Jeza me je podilazila od toga. Ne znam zašto, ali otišla sam opet u svoju sobu i sjela kraj prozora. Pogledala sam tada na prozor Fatine sobe. Mir. Kao da zavjesu sa tog prozora odavno niko nije pomjerio. Pomislila sam tada: „Allahu, daj Fati snage da izdrži ono što predstoji.“ Zatvorila sam oči i zaplakala.

Brzo su prolazili dani, a svijet se nekakav poče okupljati tu, pred Halilovom kućom. Pomislih da se nešto desilo. Otrčah do majke koja je upravo bila napravila hurmašice i rekoh: „Majko, kod Fate dolaze neki čudni ljudi.“ „Nisu to tvoja posla, ne da tebe, majka“, i čvrsto me zagrli. Ubrzo nakon toga, otac dođe i ispriča majci da je Irfan efendija dolazio sa braćom od amidže, i isprosio Fatu. „Pa šta je rekao Halil“, upita majka. Otac šuti. A svi smo voljeli Fatu, svi smo bili zaljubljeni u njenu dobrotu, njenu veliku dušu. Oduvjek smo se svi molili Allahu za njenu sreću, ali jedan prst sudbine je sve promijenio. Nije više izlazila iz kuće kao ranije. Slabije bih je viđala kako sjedi ispod stare lipe u dvorištu svoje kuće i čita, sada bi samo sjedila i milovala zemlju grančicom. Nije podizala glave.

Fata je bila dobar đak, fino dijete stasalo u poštenu djevojku. Otac joj nije dozvoljavao da ode na studije, da stekne neko više obrazovanje, jer je smatrao da to ženi nije potrebno. Ponekad bih je ugledala gdje nešto čita, ali što stari Halil otvori vrata, ona bi kakvu knjigu ili pismo sakrivala pod svoju dugu bijelu suknju protkanu zlatnim vezom.

Julska žega. Otac i majka piju kahvu u kući. Sestra u dvorištu pravi ručak od raznobojnog cvijeća. Ja sjedim za knjigom „Djevojka bez nade“. Pa i naša Fata je postala djevojka bez nade. Gdje je njena sudbina? Kraj starog Irfan efendije? Sa njim, a u samoći beskrajnoj i bolnoj. Niko više nije znao za tu Fatu, niko nije čuo. Od tog dana kada je Irfan efendija došao u njihovu kuću, Fata je nestala, iščezla. Živjela je da se kaže da je živa, a da je niko ne vidi, i niko ni za šta ne pita.

A kuća do Fatine bila je kuća udovice Mejreme. Mejrema je imala trojicu sinova- Ahmeda, Safeta i Ismaila. Otkako znam za svu trojicu, bili su najljepši i najbolji mladići u Priboju. Rano su ostali bez oca. Hanuma Mejrema ih je podizala i izvela na pravi put. Sjećam se da su teško živjeli. Znam da se tetka Mejrema majci požalila da je prodala svaki komad zlata, da bi kupila brašno za hljeb djeci. Majka bi štogod napravila, te joj odnjela, a ona bi se neizmjerno zahvaljivala. Jednom je tetka Rahima rekla Mejremi kako bi, kad djeca odrastu, voljela svoju Fatu dati za Ismaila. Na to će Halil: „Da Bog da se Fata u krvi pod mojim nogama povijala ako je dadnem za tog siromaha Ismaila!“ Tetka Mejrema tada ciknu u plač i utrča u avliju. Nisam bila srećna što sam ponekad morala sve to da čujem i vidim. Ali dvanaestogodišnjem djetetu to je bilo zanimljivo.

Jednoga dana, negdje oko ikindije, pođoh do dede, da mu odnesem kolače. Dok sam izlazila iz avlije, spazih Ismaila gdje sjedi u sokaku, preko puta svoje avlije. Prođoh i nazvah selam. Tiho se odazva. Prođe mi tada kroz glavu-zašto taj čika Halil ne da Fatu Ismailu, pa on je mlad, lijep, on je za nju. Zbog čega to siromaštvo ruši ljubav?! Okrenem se još jednom da pogledam Ismaila. Sokak je bio pust i prazan.

Septembar. Neki hladan vjetar šamara me. Jedva sam čekala da stignem kući od tetke. Prolazeći kraj Fatine kuće vidjeh, nakon dva mjeseca, otvoren prozor u njenoj sobi. Udari vjetar još jače. Prozor se pokrenu unazad neviđenom brzinom, udari od zid i slupa se. Gledajući kako padaju komadići stakla na beton u dvorište, opet spazih Fatu pod lipom. Gledala je negdje u zamišljena brda pribojska, u neke daljine. Pogled joj je bio mutan, izgubljen, žut. Došla sam kući i zatekla majku gdje sjedi sa tetka Mejremom. Nazvah selam, pristavih im po još jednu kahvu i sjedoh pokraj njih. Majka je ispekla pitu, da tetka Mejrema usput ponese Ahmedu, Ismailu i Safetu. Nije voljela Mejrema štogod da uzme. Bilo je stid. Uvjek bi se zaplakala, ruke bi počele da joj se tresu i rekla bi: „Eh, Allah da pomogne.“

Kaza mi majka tog dana da Ismail voli Fatu.

Nastaviće se…

 

Piše: Lejla Mišorep

sebilj.net