Bitka na Čanakkaleu: Bošnjaci u bici za Istanbul i ummet

Piše: Avdija Salković

316
FOTO: Haris Bronja
FOTO: Haris Bronja

Mramorno more sa svoja dva bisera, Bosforom i Dardanelima, tokom historije bilo je predmet mnogih sukoba i ratova. Posljednji od njih, koji se odigrao tokom 1915. godine bio je najznačajniji i najkrvaviji. Na uskom prostoru sukobile su se najmoćnija sila toga vremena i jedna iscrpljena i siromašna zemlja. Zapadni svijet krenuo je u ostvarenje svoga vjekovnog sna, da anadolskog tigra baci na koljena i osveti se sultanu Fatihu za Istanbul. Ta je želja izletela iz prsa generala Hamiltona u trenucima zaslijepljenosti veličinom svoje flote. Međutim, pred neprijateljskim čelikom postavili su se nepokolebljivi iman, prkos i hrabrost uokvireni iznemoglim tijelima. Cijenu svog opstanka turski narod i turska država morali su platiti sa preko 250.000 svojih evlada. Da tada nisu to učinili, danas bi svijet drukčije izgledao.

Među ovim žrtvama bilo je i Bošnjaka, kako onih iz Bosne tako i iz Sandžaka. Činjenica da njihovo priključenje ovoj bici predstavlja odgovor na Halifin poziv – i to u vrijeme kada su mnogi narodi i zemlje koje su se nalazile pod osmanskom vlašću udarile nož u leđa – još više ističe vrijednost bošnjačke žrtve na Čanakkaleu.

Početkom XX vijeka evropski kontinent bio je tijesan za nabujale želje gladnih zapadnih imperija. Ekonomska trka, kolonijalizam i nacionalističke struje dijelili su Evropu, dok su prepirke na relaciji Njemačka–Francuska i Rusija–Austrija prerasle u istinsku napetost. Ubistvo austro-ugarskog prestolonasljednika Ferdinanda, 28. juna 1914. godine, od strane srpskog nacionaliste Gavrila Principa, stavilo je tačku na njihove prepirke.

Austro-ugarska je 28. jula 1914. godine objavila rat Srbiji i ovim je započeo Prvi svjetski rat. Njemačka, Austro-ugarska i Italija osnovale su Trojni pakt, dok su Engleska, Francuska i Rusija osnovale Antantu i tako na kraju i de facto podijelile Evropu na dvoje.

Osmansko carstvo posjedovalo je teritorije kao ni jedno carstvo prije toga. U svojim granicama okupilo je pripadnike mnogih naroda i skoro svih vjera. Međutim, na početku XX vijeka počelo je gubiti svoje teritorije kojima je vladalo skoro 600 godina. Unutrašnje i spoljašnje borbe razjedale su i razbijale zemlju i snagu ove države i ona je počela trpiti uzastopne poraze, od kojih su najsvježiji bili oni u Tripoliju i tokom ratova na Balkanu. Uz posjede u istočnoj Trakiji Osmanlije su izgubili sve svoje teritorije u Evropi. Osim toga, nestalo je i strahopoštovanja koje su neprijatelji imali prema ovoj državi. Osmanska država klizila je prema svojoj sigurnoj smrti, dok su zapadne kolonijalističke sile spremale planove o njenoj podjeli.

Rusi su sanjali o Moreuzima (Bosfor i Dardaneli) i silasku do toplih mora, Englezi su se spremali za Palestinu i Suecki kanal. Francuska je svoje nade uprla u Liban i Siriju, a Njemačka je panirala svoju ekspanziju prema Istoku. Italijani su željeli Antaliju. Polahko ali sigurno, raspremala se jedna vučja trpeza kakvu ljudska historija nije zapamtila.

Osmanska država 2. avgusta 1914. godine potpisuje tajni sporazum sa Njemcima, nakon čega proglašava neutralnost. Međutim, kada je osmanska krstarica Javuz 27. septembra 1914. godine bombardovala Sivastopol i Novorosisk, dvije ruske luke u Crnom moru, Rusi su odmah nakon toga prešli granice na Kavkazu i de facto započeli rat.

Zbog svog geografskog položaja Moreuzi su posebno za Evropu imali veliki značaj. Oko njih su se tokom historije vodili mnogi ratovi; sa strateškog, ekonomskog i kulturno-političkog aspekta bili su od neprocjenjive vrijednosti. Nesumnjivo je da njihova velika strateška važnost predstavlja osnovni razlog zbog kojeg su ih članice Antante željele osvojiti. Ovim putem carski režim u Rusiji trebao je dobiti pomoć i tako se zaštiti od nadiruće boljševičke revolucije. Vladalo je mišljenje da Osmanska država, nakon što joj prestane dolaziti pomoć od Njemaca, neće moći dugo izdržati i da će biti primorana na prihvatanje nametnutog mira. Osim toga pad Moreuza i pad Istanbula izazvali bi duhovni pad Osmanlija, što je bilo itekako važno, i tada bi se mnoge neutralne zemlje okuražile i priključile bi se Antanti.

U slučaju da se nesmetano prođe kroz Moreuze, taj bi uspjeh potpuno učvrstio vlast nad muslimanima u svim zapadnim kolonijama i ne bi došlo ni do kakvih događaja koji bi ugrozili kolonijalni sistem. Vođena ovim paklenim planovima, Engleska je 28. januara 1915. godine donijela odluku da krene u rat protiv Osmanlija i odmah je dobila podršku Francuske.

Operacije na moru

Englezi su se vodili parolom da ,,ko vlada morima, vlada i svijetom” i bili ubijeđeni da im je za osvajanje Dardanela i Bosfora dovoljna samo pomorska flota, koja je u tom trenutku bila najmoćnija flota na svijetu. Čerčil je ubrzo dobio i političku podršku za svoje planove. Engleska pomorska flota nikada do tada nije bila poražena i zahvaljujući visokom moralu i reputaciji još više je ojačala samopouzdanje i vjeru u uspjeh. Neprikosnovena pomorska sila, potpomognuta i francuskom flotom, formirala je najveću pomorsku armadu koju historija do tada nije upamtila. Bilo je nemoguće zamisliti jednu svjetsku snagu koja im se mogla suprotstaviti. To, svakako, nije mogla učiniti iznemogla Osmanska država, koja je bila pred raspadom.

Operacije na moru počele su 19. februara 1915. godine. Sve do 13. marta 1915. godine neprijateljski brodovi tukli su topovima turska utvrđenja. Međutim, jak i odlučan otpor natjerao je neprijatelja da se zamisli i da shvati da ovaj posao i nije bio tako lahak koliko su engleski stratezi pretpostavljali. Nakon hiljade topovskih granata za mjesec dana kolonijalistička zapadna armada nije ostvarila ozbiljan pomak.

Do 18. marta 1915. godine, utvrđenja na ulaznom dijelu Čanakkalskog moreuza sa rumelijske strane, Seddulbahir i Ertugrul, i Kumkale i Orhanije na anadolskoj strani, skoro da su u potpunosti bila uništena. Neprijatelj je uspio otključati ulaznu kapiju, ali se njegov ulazak još uvijek nije nazirao.

Vidjevši da je vrag odnio šalu, neprijatelj je 17. marta na mjesto glavnokomandujućeg admirala Cardena postavio admirala De Robecka. U skladu sa novim planom, u zoru 18. marta 1915. godine, neprijateljska flota pojavila se na ulaz u Moreuz. Brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Lord Nelson i Inflexible u 10:30 časova ušli su u Moreuz i počeli su djelovati po utvrđenjima. Uprkos snažnom dejstvu, Osmanlije su uspjeli oštetiti i potopiti nekoliko neprijateljskih krstarica. Potonuće francuske krstarice Bouvet zajedno sa 600 članova posade predstavlja najveći dotadašnji gubitak savezniče armade. Događaji koji su se odigrali 18. marta izazvali su zbunjenost i strah kod Engleza i Francuza, međutim, Čerčil je i dalje bio ubijeđen da samo sa pomorskom flotom može proći Čanakkalski moreuz. Međutim, na kraju se ispostavilo da je to bilo nemoguće i ovo je bio prvi poraz ovog svjetski priznatog političara i kolonizatorskog stratega.

Kopnene operacije

Neuspjeh pomorske flote u bici za Čanakkale usmjerio je nade prema kopnenim operacijama. U Londonu se raspravljalo o tome da li da akciju sprovedu samo pomorska flota ili da to učini u sadejstvu sa kopnenim snagama. Kada je prevagnulo mišljenje da se u borbu moraju uvesti i kopnene snage, formirana je velika vojska koja je zajedno sa Anzak divizijama koje su došle iz Australije i Novog Zelanda i smjestile se u Egipat, brojala sedmadeset hiljada ljudi. Njima je komandovao general Jan Hamilton. Hamiltonove jedinice trebale su izvesti invaziju na Gelibolu poluostrvo. U slučaju da ova invazija bude uspješna, na kopno je trebao ostaviti mali broj snaga i krenuti pravo na Istanbul.

Sa druge strane, Turci su pobjedom od 18. marta učvrstili svoje samopouzdanje i cijelom su svijetu pokazali da će nemilosrdno braniti Čanakkalski moreuz.

Bitka za Ariburnu

U zoru 25. aprila 1915. godine neprijatelj je na kopno iskrcao 1500 boraca iz redova Anzak korpusa. Iskrcavanje ovog prvog talasa okončano je do ikindije istog dana. Međutim, zbog jakog otpora turskih snaga Anzaci su pretrpjeli velike gubitke i bili su primorani da se povuku na samu obalu. Akcija započeta tog dana trajala je sve do mjeseca avgusta 1915. godine i na potezu Džonkbajir-Kodžačimen-Kabatepe odvijat će se preko uzajamnih napada i krvavih borbi prsa u prsa. U toku ove četvoromjesečne borbe obe strane imale su veoma velike gubitke. Zajedno sa avgustom i borba je dostigla vrhunac. Vojska Anzaka nije ostvarila svoj cilj, sa mjesta na koje su se iskrcali napredovali su svega 3-4 kilometra i sve do povlačenja ostali su na tom mjestu.

Bitka za Kumkale

Dvadeset petog aprila 1915. godine u 4:30 časova francuska flota napala je utvrđenje Kumkale. Nakon jake topovske vatre francuske jedinice iskrcale su se na kopno. Uprkos velikim gubicima i nedostatku municije malobrojna turska formacija uspjela je zaustaviti cijelu neprijateljsku operaciju na ovom dijelu fronta. U daljim operacijama Francuzi nisu uspjeli napredovati dalje od stijenja koje su zauzeli na samom početku. U noći između 26. i 27. aprila 1915. godine povučene su sa Kumkale.

Pobjeda na Anafartalaru

Kada ne ostvariše značajniji uspjeh na Seddulbahiru i Ariburnu, saveznici su odlučili da zađu za leđa Turcima i da tako osvoje Čanakkalski moreuz. Zato general Hamilton naređuje da se u oblasti Anafartalar otvori treći front. Međutim, planove generala Hamiltona pokvarile su malobrojne turske jedinice koje su izuzetnim manevrisanjem zaustavile početni nalet neprijatelja. Saveznici se nakon neuspjelog blickriga ukopavaju i tako započinje rovovska borba slična kao i na ostalim dijelovima ratišta.

Pobjeda na Anafartalaru predstavlja ključni momenat u slamanju savezničkog poleta i to malo preostalog morala. Nakon toga i neprijateljski oficiri, a prije svega vojnici, bili su ubijeđeni u svoj neuspjeh i samo se čekao dan povlačenja.

Kada su u pitanju kopnene operacije u ovom ratu, potrebno je naglasiti da su se Turci čvrsto i korektno borili i da su ispoljili svoju ljudskost i nepokoljebljiv karakter. Oni nisu otvarali vatru na šatore Crvenog krsta, na brodske bolnice, na brodove koji su prevozili ranjenike i sl., što se za suprotnu stranu ne može reći. I pored povoljnih vremenskih prilika, Turci nisu koristili otrovne gasove, nisu trovali izvore vode. Njihov odnos prema zarobljenicima i ranjenicima zbunjivao je Anzake.

Povlačenje

Nakon pobjede na Anafartalaru, savezničke nade o prolasku kroz Moreuz i zauzimanju Istanbula počele su se topiti. Uprkos Hamiltonovom insistiranju, na ratište više nije stigao niti jedan engleski vojnik. Čak su neke divizije povučene sa Čanakkalea i upućene na Zapadno ratište. Nakon mjeseca avgusta počeli su se krojiti planovi o povlačenju. Saveznički vojnici napustili su Čanakkalski moreuz u periodu od 8. decembra 1915. godine do 9. januara 1916. godine. Sama operacija povlačenja bila je dobro isplanirana. Iza sebe su ostavili različita eksplozivna sredstva, a vatru su otvarali sve do posljednjeg dana.

Iako su Turci znali za savezničko povlačenje, oni nisu krenuli u sveopći napad. Iako je bilo moguće da u tim trenucima neprijatelju nanesu veliku štetu, odlučili su se za nenapadanje, jer više nije bilo niti jednog turskog vojnika koji se mogao žrtvovati. Osmanska država ratovala je na četiri strane svijeta i imala je potrebu za svakim pojedincem koji je mogao nositi pušku.

Značaj pobjede na Čanakkaleu i njeni rezultati

Akcije sprovedene na moru na čanakalskom ratištu, bez sumnje, ne spadaju u običan pohod. Moreuzi, zajedno sa svojim položajem i historijskom važnošću, u svojstvu crnomorske kapije (Istanbul) i kapije na Egejskom moru (Čanakkale), sa aspekta njihove vječite važnosti, uvijek su predstavljali jednu neraskidivu cjelinu. To nisu samo vodeni prolazi ili mostovi koji Sredozemno more spajaju sa Crnim morem ili pak Evropu sa Azijom, već su mjesto koje sa moreuzima Gibraltarom i Sueckim kanalom povezuju dva velika svjetska mora i dva svjetska kontinenta, i koji, u jednom širem geopolitičkom smislu, i danas čuvaju svoj uticaj na svjetsku politiku i ekonomiju. Zbog toga su ovi turski moreuzi bili ključna tačka u definisanju međunarodnih odnosa.

Zaista, još u ranim historijskim periodima, ekonomski i politički odnosi između zemalja Evrope i Azije, zatim različiti vojni poduhvati, neprestano su se odvijali u ovoj oblasti. Drugim riječima, oni su postali pozornica mnogih sukoba kojih na drugim dijelovima svijeta nije bilo.

U periodu prije Prvog svjetskog rata politika velikih država kao što su Njemačka, Rusija, Engleska  i dr., svoj zaplet doživjela je u turskim moreuzima. O važnosti Moreuza, Napoleon je rekao:

Istanbul je ključ. Ko zavlada Istanbulom, zavladat će svijetom. Ako Rusija zauzme Čanakalski moreuz pokucat će na kapije Tulona, Napolija i Korfua.

Ovim riječima Napoleon je otvoreno iznio francusku osjetljivost prema ovom dijelu svijeta. S druge strane, Rusi su smatrali da im je najvažniji zadatak u XX vijeku zauzimanje istanbulskog moreuza.

Želje velikih država za dominacijom nad Moreuzima bile su uzrok njihovog međusobnog tajnog i javnog sukoba. U jednom izvještaju ruskog ministra vanjskih poslova, kaže se: ,,Moreuz u rukama neke jake države predstavljao bi uzrok pada ekonomskog života cijele južne Rusije pod njen uticaj.” Zato predlaže da Rusija zauzme Istanbul.

Od velikih država koje su imale aspiracije prema ovom dijelu svijeta Engleska zauzima čeonu poziciju. Naposljetku, engleski ministar flote, Čerčil, uložio je veliki napor u otvaranju ovog ratišta i bio je veoma uticajan u donošenju odluka. Bez sumnje, on je glavni neimar ovog poduhvata, neimar koji nije ozbiljno shvatio snagu Turaka, zbog čega je cijeli događaj smatrao za ,,ograničenu akciju kažnjavanja Osmanlija“. Sa pojavom oklopnjača, opremljenih najmodernijim oružjem, mislio je da će Turci odustati od otpora.

Ovo je bio veliki promašaj. Tursku odbranu na Čanakkaleu i turske vojnike Englezi su smjestili samo u matematičke mjere i previđajući visoku duhovnu snagu Turaka grdno su se prevarili. Na kraju, najprije na moru a zatim i na kopnu, sasvim neočekivano, dobili su jedan nemilosrdan odgovor. Pobjedu na Čanakalskom moreuzu prepustili su turskim topovima i bajonetima i povukli su se nazad.

FOTO: Haris Bronja
FOTO: Haris Bronja

Vojni rezultati

Pobjedom ostvarenom 18. marta 1915. godine propali su planovi englesko-francuske flote u vezi sa osvajanjem Istanbula za samo mjesec dana, i tako je nestao strah od gubljenja ovog grada koji se počeo nazirati u vladinim krugovima i u narodu. Ne prošavši mnogo, započeta su iskrcavanja na Gelibolu poluostrvu i tada su turski vojnici, koji su mjesecima zasipani topovskim granatama sa najmodernijih oklopnjača, prikazali primjer velikog herojstva i morala i na kraju primorali neprijatelja da napusti poluostrvo. Sa drugom i konačnom pobjedom, Turska vojska uspjela je  sačuvati svoj ugled koji joj je vidno poljuljan u balkanskim ratovima.

Kada se front na Čanakkaleu analizira zajedno sa morskim i kopnenim akcijama vidi se da su Englezi i Francuzi u toku jedne godine bili primorani da na Gelibolu poluostrvu stacioniraju više od 500.000 vojnika.

Istina, i gubitak od preko 250.000 vojnika koji su imali Turci, predstavlja gubitak koji se sa aspekta štete ne može uporediti sa ostalim ratištima. Praznina koju je ova činjenica proizvela sa aspekta snage u ljudstvu, ne samo u toku Prvog svjetskog rata, osjećala se i kasnije u borbi Turaka za nezavisnost.

Politički rezultati

Pobjede na moru i kopnu u bici na Čanakkaleu, spasile su i ojačale imidž Osmanske države koji je sa balkanskim ratovima bio uzdrman kako spolja tako i iznutra. Osmanska vlada nije zapala u krizu koju su zemlje saveznice očekivale još od početka rata. Sjajna pobjeda na Čanakkaleu pokazala je da je turska nacija sačuvala svoju staru snagu i dinamiku, iznova je dokazala postojanje jednog junačkog naroda u carstvu koje je bilo pred samim raspadom. Pobjeda na Čanakkaleu spriječila je dolazak zapadnjaka kod svog istočnog saveznika Rusije, tako da je ogromna carska Rusija iznutra poklekla i pala u kandže Boljševika. Da je u Čanakkaleu turska odbrana poklekla i da je Moreuz probijen, rat bi bio završen za veoma kratko vrijeme, ruska revolucija se ne bi odigrala. Čak i da je revolucija planula uz pomoć Engleza i Francuza, bila bi ugušena na samom početku. Tako bi Rusi zajedno sa svojim saveznicima podijelili pobjedu, zauzeli bi obećani im Istanbul i Moreuze i ostvarili bi svoj vjekovni san o ,,silasku na otvorena mora”.

Težak poraz savezničke flote u Moreuzu veoma je poljuljao politički i vojni prestiž Engleske i Francuske. Posebno je sa pozornice nestao engleski imidž o neprikosnovenosti njene morske snage. Ovo stanje otvorilo je put buđenju svijesti o nezavisnosti u zemljama koje su bile njihove kolonije i otvorilo je put promjenama na svjetskoj političkoj karti.

Interesantna strana ove bitke je i ta da je prijateljstvo koje je nastalo između vojnika dvije zaraćene strane, vremenom raslo. Pripadnici Anzak korpusa, prateći izbliza turske vojnike koji su se junački borili na Čanakkaleu, bili su u prilici da se uvjere da njihov neprijatelj nisu djeca barbarskog naroda, kako im je to bilo objašnjavano. Upravo je ovo stanje pozitivno uticalo na političke odnose između Australije i Novog Zelanda sa jedne strane i Turske sa druge, koji su se nakon rata počeli uspostavljati.

Pored raspada carske Rusije, i ,,carstvo nad kojim Sunce ne zalazi” – Velika Britanija, dobilo je svoju prvu ranu. Počeli su puhati vjetrovi slobode u njenim kolonijama čime je imperijalizam pretrpio svoj prvi poraz.

Pored vojnog, političkog i ekonomskog uticaja, pobjeda na Čanakkaleu ima i svoju društvenu pozadinu. Turski narod je u bitkama na Čanakkaleu izgubio oko 250.000 ljudi, izgubio je na hiljade obrazovanih i školovanih evlada. Prema nezvaničnim procjenama, stradalo je više od 100.000 učitelja, studenata medicine i pismenih ljudi. Tako da se ovaj gubitak, koji predstavlja mozak jedne nacije, osjetio i tokom i nakon rata.

FOTO: Haris Bronja
FOTO: Haris Bronja

Bošnjačka žrtva na Čanakkaleu

Osmanska država vodila je borbe na Srednjem istoku, Balkanu, Kavkazu i na mnogim ratištima. I pored nadčovječanske borbe i miliona šehida, nakon rata zauzela je mjesto u redovima gubitnika. Uprkos svemu, vezanost balkanskih muslimana za Osmanlije trajala je i tokom Prvog svjetskog rata. Osmansko carstvo poraženo je izašlo iz balkanskih ratova i napustilo je Sandžak, nakon čega je odmah nastupio Prvi svjetski rat. U toku tog rata Austro-ugarska, saveznik Osmanlija, zauzela je ovaj dio Balkana. Iako su se veze sandžačkih Bošnjaka sa Osmanlijama pokidale, na hiljade Sandžaklija, takozvanih ,,đurumlija”, dobrovoljno je pristupilo redovima osmanske vojske i na Galiciji ratovalo protiv Rusa. Oni preživjeli prešli su u Anadoliju, priključili se Oslobodilačkom ratu i nastanili se u raznim dijelovima zemlje. Samo jedan mali dio njih uspio se vratiti u Sandžak. Broj bosanskih i sandžačkih dobrovoljaca koji su došli na čanakalsko ratište, a koji su i nakon toga ostali da se bore, iznosi oko 15.700 ljudi. Svi oni bili su mlađi od 24 godine. Na čelu onih koji su organizovali ovu vojsku dobrovoljaca nalazili su se Muratbegović Riza-beg iz Novog Pazara i Hamzagić Ahmet-aga iz Tutina. Osim u ljudstvu Bošnjaci su također pomogli i svojim imetkom. Sakupljeni novac i nakit poslali su Fevzi Čakmak-paši, koji je izvjesno vrijeme obavljao funkciju mutasarrifa u Taslidži (Pljevlja).

Danas se o bošnjačkoj žrtvi na Čanakkaleu veoma malo zna, tek toliko da je jedan malehni narod na ovom mjestu dao svoj doprinos u odbrani islama i halifata. Ipak, zadivljujuće djeluje istina da je taj narod ovako postupio u trenucima kada su sve zemlje i narodi koji su se nalazili pod osmanskom upravom okrenule leđa Osmanlijama i krenule putem nezavisnosti.

Ovaj dio historije svakako predstavlja jednu svijetlu tačku u cjelokupnoj bošnjačkoj historiji i kao takav zaslužuje duboko poštovanje i trajno sjećanje.

 

Za sebilj.net piše: Avdija Salković

*Tekst prenosimo u cjelosti bez redakcijskih izmjena